– Trafikant, primaš li ti uplate? 

   – Kakve uplate? 

   – Uplate preko uplatnica. Za telefon, struju, komunalije, za bilo što… kao što primaju sve poštene trafike. 

   – A šta je definicija poštene trafike: da na njoj obavljaš ono što si do sada obavljao na pošti? 

   – Između ostalog i to. 

   – Onda ovo nije poštena trafika. 

   – A kad će postati? 

   – Što se mene tiče, nikad. Zašto bi ti na trafici plaćao račune? Je li na pošti kupuješ novine i cigarete? 

   – Cigarete još ne drže, ali vidio sam da imaju novine. Za sada samo Glas Koncila. 

  – Najozbiljnije. Hoćeš da skoknem do pošte da ti kupim novi broj, ako ne vjeruješ? 

– Znači, na tvojoj nepoštenoj trafici ne mogu izvršiti uplatu čak ni za svoj centimetar Pelješkog mosta? 

   – Kakav centimetar: kvadratni, kubni…? 

  – Kako ničega? To je centimetar vjekovnoga sna o teritorijalnoj povezanosti čitave Hrvatske. Nas 238 tisuća kupi po centimetar i – eto mosta! 

   – A ako vas bude 500 tisuća – ode most sve do Korčule! 

   – A da se ti malo uozbiljiš kad govorimo o ozbiljnim stvarima? 

   – Evo, odmah ću… Kaži ti meni ozbiljno, najozbiljnije: na čiji račun bi uplatio tih osam tisuća? Tko je ovlašteni prodavač vjekovnoga sna? 

   – Tvrtka Hrvat d.d. Tako piše u novinama. 

   – A gdje je ta tvrtka registrirana? Tko su joj dioničari? 

   – Ne znam za tvrtku. Valjda je negdje registrirana. A dioničari ćemo biti svi mi koji kupimo svoj centimetar ili više. U novinama lijepo i točno piše da ima Hrvata koji će željeti biti vlasnici mosta. To je izjava jednog od organizatora projekta. 

   – Hajde, daj mi broj žiro-računa Hrvata d.d. i ja ću ti odnijeti uplatnicu na poštu. 

   – Pa nemam ga… Ali čim bude objavljen, evo mene s uplatnicom. I neću da se uplati na pošti nego baš na tvojoj trafici. Jer pamtim ja, trafikant, sve tvoje budalaštine na račun Pelješkog mosta. Uplatnica će ti začepiti ta pogana usta! 

   – Reci ti meni, prije nego što mi začepiš usta: kako će ti organizatori, ti Hrvati d.d. dobiti dozvole i sve ostalo što im treba za taj posao? 

   – Ne trebaju nama nikakve dozvole. 

   – Ozbiljno? Nisam znao da se u ovoj zemlji mostovi mogu graditi kako kome padne na pamet. Znam da se bez problema mogu rušiti, posebice u susjedstvu, ali za gradnju moraš imati i dozvole i projekt. 

   – Projekt već postoji. Onaj po kojemu se most počeo graditi, pa je ova Vlada odustala zato što navodno nema novaca. Mi imamo novce, pa ćemo imati i most! 

   – A Vlada će vam to amenovati? 

   – Pa ne misliš valjda da će se usuditi i praviti nam probleme? I zašto bi nam ih pravila, kada mi njoj samo pomažemo?! Je li i ova Vlada priznala da je most prioritet? Priznala je. E pa, molim lijepo! Neka sada dopusti da se taj prioritet i realizira! 

   – U pravu si, i ova Vlada je zaslužila barem tri svečana otvaranja radova. Čisto onako zbog kontinuiteta, a i zbog vlastite dosljednosti kojom je priču o izgradnji mosta od nekadašnje besmislice pretvorila u svoju aktualnu svesmislicu. 

   – Pametni ljudi, trafikant, za razliku od tebe uviđaju svoje zablude i ispravljaju svoje pogreške. 

   – I pogreške koje je priroda napravila s otocima? 

   – Daj, dosadio si i Bogu i svijetu s tom idiotarijom! 

   – Pa nisam ja tom, kako sam kažeš, idiotarijom stručno argumentirao potrebu da se premošćuje to pogrešno more među pogrešnim otocima i poluotocima! Zna se tko je, a i za koga! 

   – Sad to više nije važno. Kao što je kazano u nedjelju, kad smo brodicama izgradili živi Pelješki most: »Most gradimo i most smo izgradili!« A kazano je i to – zapamti, trafikant! – da su oni koji su protiv izgradnje Pelješkog mosta zapravo protiv cjelovitosti Hrvatske. 

   – Da, čuo sam. Samo što to ovaj put nije rekao Sanader nego Milošević. 

   – Koji Milošević? 

   – Mislim, Mladen. S nadimkom Braco. Jedan od organizatora spontanog narodnog okupljanja, da ne kažem događanja. 

   – Govori ti što god hoćeš, ali sve funkcionira sjajno. Ništa se ne prepušta slučaju. Dok Vesna Pusić tamo po Bruxellesu moljaka i prosjači šaku eura za izradu nekakve predstudije o isplativosti, koja nam uopće ne jamči izgradnju mosta, za to je vrijeme grupa idealista, entuzijasta, poduzetnika, inovatora i – kako je to u novinama lijepo istaknuto – nadasve domoljuba razradila ulagački koncept i već animirala potencijalne kupce. 

   – Da uplatite kešiju za animirani beton? 

   – Samo se ti zajebavaj! Jednog ćemo dana mi suvlasnici ubirati novce od mostarine. 

   – Nisam ni sumnjao u altruizam Hrvata d.d. 

   – A imena će nam stajati na brončanoj ploči na mostu. 

   – Ni u to ne sumnjam. Bit će ploče, ako i ne bude mosta. A vjerojatno ćeš dobiti i plaketu, da je držiš uz maketu. 

   – Jalnuški diletantu i bolesni defetistu! Nisi čitao izjavu gospođe Branke Šeparović da je već pronađena banka i da se s bankarima i pravnicima stvara pravi poslovni okvir za provedbu ove ideje o prodaji mosta centimetar po centimetar? 

   – Da se banka slučajno ne zove Glumina? 

   – Jezik pregrizao! 

   – A klijent Glupina? 

   – Glupina je onaj tko s tobom pokušava pametno razgovarati o bilo čemu! 

   – Daj ti meni pametno prozbori kako će Hrvat d.d. riješiti ove granične i akvatorijalne probleme s Bosnom i Hercegovinom? Znaš da most mora biti udaljen najmanje 500 metara od granice. 

   – To mora ovaj briselski, a naš ne mora. Bit će tamo gdje smo mi zacrtali! A što se tiče Bosne, nas se uopće ne tiču njezini problemi. Mi svojih problema nemamo. 

   – Znači: ostaje status kvo? 

   – Status kvo ili status HVO, nama svejedno!