– Šta se, trafikant, tako češeš po toj glavi? Nije vrag da ti je nešto palo na pamet?

– Nećeš vjerovat, ali mi je palo.

– Da nije prašina od te hrpetine novina?

– Nešto starije čak i od nje. Jedan pisac rođen na Sušaku.

 – Janko Polić Kamov?

– Ne. Onaj kojemu je grana kestena nošena olujom pala na glavu i ubila ga.

– A zato se ti češeš… Ne boj se, trafikant, neće na tebe grana. Ti si i bez nje dovoljno udaren. Nevjerojatno: u trafici gdje nema ni daška vjetra, tebi od svih ljudi koji su hodali ovim svijetom na pamet pada baš Ödön von Horváth! Sigurno spremaš nekakvu spačku protiv njegova rodnoga grada? Samo čekam da kreneš s tiradom kako mu se rodni grad nije dostojno odužio, kako po njemu nije nazvao ni školu ni knjižnicu…

– Baš naprotiv. Mislim da ga treba poštediti takvih počasti.

 – A zašto?

 – Pa ako je po Kamovu nazvan fine-dining restaurant, po Ödönu bi se, istom logikom, moglo nazvati komunalno poduzeće za uređenje parkova i nasada. Ili skladište drvne građe. Ili biokemijski laboratorij.

 – Zašto biokemijski laboratorij?

 – Zato što se čovjek gnušao nauke spektralne analize krvi. Bio je uvjeren da teorija tla i krvi stvara samo mržnju, ponajprije zato što se ta »spektralna analiza krvi i porijekla« najradije vrši vrlo spektakularno i primitivno – nožem i revolverom.

 – Je li to tebi, umjesto grane, u glavu udarila krv?

 – Nije nego me pukao krvno-analitički tekst nekog hrvatskog publicista. Evo da ti pročitam kako taj Marko Jurič krvuje i hrvuje: »Dovoljno je pogledati nacionalnu strukturu svih tih udruga, od HHO-a, Amnesty Interantionala, PEN Centra, Transparency Internationala. LGBT udruga, B.A.B.A., kojekakvih Teršeličinih Documenta, raznih tzv. Građanskih inicijativa, Pusićevih Građanskih odbora za ovo ili ono. I na kraju pogledajmo domaću medijsku scenu i njihove main stream novinare i urednike. U cijelom ovom kolospletu naići ćete na vrlo malo Hrvata ili preciznije ni jednog. Netko će ovo prozvati kao prebrojavanje krvnih zrnaca. Međutim, to je upravo to. Prebrojavanje krvnih zrnaca. I što je loše u prebrojavanju krvnih zrnaca? Zašto hrvatska javnost ne bi imala pravo znati tko su i kakvih su krvnih zrnaca ti ljudi koji obliku našu stvarnost? Zašto ne smijemo primijetiti kako domaću javnu scenu oblikuju ljudi koji nisu hrvatskog nacionalnog podrijetla već pripadnici nacionalnih manjina? Što je loše u tome?«

– Pa da: što je loše u tome što taj tvoj misli da nema ničega lošeg u tome što domaću javnu scenu oblikuju pripadnici nacionalnih manjina?

 – Baš ti on to misli, kako da ne… Gospodin laborant, na temelju svoje predanalize krvnih zrnaca, tvrdi da »svi ti manjinci rade prljavi posao obmane, laži i manipulacije prosječnog hrvatskog čovjeka«, a sve to sa ciljem »ugradnje fiktivne i univerzalne grižnje savjesti kod naših običnih, normalnih hrvatskih ljudi, kojom će se onda u ovoj zemlji okoristiti svi oni čiji obiteljski korijeni ne potječu iz hrvatskih genetskih struktura«. I stoga je, kaže, »vrlo važno u ovoj zemlji što prije započeti proces prebrojavanja krvnih zrnaca«.

– Malo me podsjeća na onog austrijskog publicista, čija je knjiga koncem prošlog stoljeća bila apsolutni bestseller u Hrvatskoj, a koji kaže: »Židov razara rasne temelje naše opstojnosti i tako naš narod uništava zauvijek.« Autor se zove Adolf Hitler, a njegova hrvatska uspješnica, naravno, »Mein Kampf«.

 – Mislim da bi bio iznimno ponosan na mladog kolegu. Posebice kad ovaj kaže: »Pogledajmo samo što rade Židovi. Pogledajmo oca i sina Goldsteina i nepriznatog brata Danijela Ivina. Pogledajmo židovske manjince Puhovskoga Žarka i Nenada. Pa zar smo mi Hrvati takvi kreteni da dozvoljavamo svim tim manjinskim spodobama ne samo da nam oblikuju i kreiraju stvarnost nego i da odlučuju o našim sudbinama? A da ne spominjemo još razne Rohatinske, Porgese i ine manjince koji su debelo prekrojili sudbinu hrvatske nacije prema protuhrvatskom receptu i prije svega interesu suprotnom hrvatskom boljitku.«

 – Pozdravio ga kolega Hitler koji je u svome borbenom libru urlao kako »financijsko židovstvo želi ne samo bezostatno gospodarsko uništenje Njemačke, nego i njeno potpuno političko porobljavanje«.

 – Da, čudo jedno kako srodnih duša ima. Slušaj ovog našeg suvremenika: »Nebrojeni je niz njihovih suptilnih bankarskih metoda pljačkanja Hrvatske koje su ti plaćenici sprovodili za tuđe račune, a na štetu nas Hrvata.«

 – To on i dalje drvi o Rohatinskom?

– I Porgesu i inim manjincima.

 – Reci mi, trafikant, kad je to objavljeno?

 – Prije desetak dana. Na portalu Dnevno.hr.

– Znači, gospodin autor nije mogao znati da će Rohatinski završiti na operaciji krvnih ugrušaka? Sad bi mogao napisati još jedan, profilaktički intoniran tekst u kojem bi lijepo pojasnio da se on zalaže za prebrojavanje krvnih zrnaca kako bi se na vrijeme uočili nehrvatski krvni ugrušci.

 – A mogao bi i ponoviti svoj zaključak kako »sav taj smrad koji takvi profesionalni manjinci šire s jednim jedinim ciljem kontaminacije zdrave svijesti normalnog hrvatskog čovjeka ne bi prošao bez potpore domaćih izdajnika i klimavaca: onih famoznih Tuđmanovih kopitara i stoke sitnoga zuba koji tom manjinskom otrovu daju potrebni legitimitet za šaku prolaznih i bezvrijednih Judinih škuda«. Jer ne vidim da je iz prvoga pokušaja izazvao bilo kakvu javnu reakciju.

 – Možda ga novine namjerno ignoriraju, da im ne prigovori u stilu kolege Hitlera koji je grintao kako »židovski burzovni i marksistički tisak planski podjaruje mržnju protiv Njemačke«.

 – Misliš da ga namjerno ignorira i gospodin na kojega se poziva i koji mu je, kako sam autor otkriva, dao šlagvort za ovaj krvozovni tekst?

 – Koji gospodin?

 – Gospodin predsjednik.