Traže da se njihovi neželjeni susjedi operu od svoje izjave: »Mi smo Hrvati i katolici. To su bili naši djedovi i pradjedovi. Ne znamo otkud ovima u Škarbrnji pravo da budu veći Hrvati i katolici od nas«
– Šta radiš s tim metrom, trafikant? – Pripremam se za odmjeren govor o povratku obitelji Džanija na njeno privatno zemljište u Škabrnji. – I onda unaprijed mjeriš svoje kobasičetine od riječi i rečenica? – Pratim trendove. Vidim da sada treba zauzeti ekvidistancu i prema Romima u Škabrnji i prema onima koji ih proganjaju. – A gdje to vidiš? – U novinama koje kažu da »pouku za bolji život iz loših iskustava u društvu ne izvuku ni Romi, ali ni zajednica na čiji su se prostor doselili«. – Pa dobro, novine poučavaju da nema pouke… – A slušaj sad ovo: »Zastrašeni optužnicom koja načelnika Luku Škaru tereti za rasnu i drugu diskriminaciju, Škabrnjani ne daju ishitrene izjave, ali njihovi stavovi, čak i planovi protiv Roma ostali su isti. Ni Romi nisu ništa naučili iz lošeg iskustva života u Škabrnji u svibnju – vratili su se, sada oboružani policijskom zaštitom, papirima da su zemlju kupili i da tu imaju pravo biti. Opet je svatko na svojoj strani, a dijaloga – niotkud.« – Novine samo primjećuju da nema dijaloga. Šta bi ti još htio? – Pa naprimjer to da me, u ime ekvidistance i popovanja o nepostojanju dijaloga, ne farbaju pričom kako prestravljeni Škabrnjani ne daju ishitrene izjave. A u istim novinama imaš izjave grupe mještana Škabrnje, okupljenih pred kafićem na centralnom trgu, pa čitaš: »Zašto smo ogorčeni? Jeste li bili tamo? Zašto tamo ne ode sanitarna inspekcija? Gdje im je voda, čime se peru, kako održavaju higijenu? I onda će upisati svoju djecu u našu školu. E ne može tako.« – Sorry, trafikant, ali ja tu ne vidim ništa ishitreno. To su oni stari, jasni, iskristalizirani, čisti i bistri sanitarni stavovi, koji su se u Škabrnji čuli i prije nego što su proljetos istjerali Rome. Je li općinski načelnik tada govorio da »neće oni njemu tu pišati i srati«? Jesu li Škabrnjani uglas optuživali Rome da nemaju nikakve higijenske navike i da obavljaju nuždu po njihovim njivama? Dakle, za njih su Romi bili i ostali sanitarni problem. – Da, da, narušili su im etničku čistoću, pa se više ne mogu hvaliti kako »u Škabrnji od pamtivijeka nema ni Roma ni Srba«. – Dakle, trafikant, higijenske izjave mještana Škabrnje doista nisu ishitrene, a nisu ni ove iz oblasti odgoja i obrazovanja. Je li onaj tip što je prvi govorio na prosvjedu u svibnju i što se predstavio nadimkom Bandit jasno i glasno poručio: »Nemam ništa protiv nikoga, ali moja djeca i unuci neće ići u vrtić i školu s njima.«? – Tip je turboproduktivan: ima i djecu za školu i unuke za vrtić. Svaka čast! – Ne sprdaj se s natalitetom, trafikant! Jesu li, nadalje, i još neki Škabrnjani govorili: »Moja djeca će s njihovom ići u školu? Ja to ne mogu podnijeti!«? Je li ona gospođa, premda pod totalnim šokom, ipak smogla snage da izusti: »Njihovo trogodišnje dijete kaže da je iz Škabrnje i kad sam to čula, bilo mi je dosta. Pa kakve oni veze imaju sa Škabrnjom?! Bit će ih uskoro više nego škabrnjske djece! Ići će i u vrtić i u školu. To me do kraja dotuklo.«? Dakle, i školsko pitanje je odavno apsolvirano, pa se ove friške izjave nikako ne mogu nazvati ishitrenima. – Slušaj dalje šta danas govore: »Naravno da smo ogorčeni. Ne smijemo na svoju zemlju! A oni smiju? Još su rekli da će država njima dati put do parcele. Naravno. Rome je u Škabrnju vratila politika, nitko drugi. Najprije su optužili načelnika, i sada će mu se suditi, tako da se mi ne usudimo ni prići Romima, iako dolazimo na svoju zemlju. Pa nismo ni mi budale, povratak Roma je politička poruka Škabrnji da nauči tolerirati nacionalne manjine. Neka se te manjine za početak operu prije nego što dođu među nas i našu djecu.« Alo, čuješ li ti to odmjereno i neishitreno arlaukanje nacionalnih većinaca: »Neka se te manjine za početak operu prije nego što dođu među nas i našu djecu.«? Hoćeš da ti još jednom ponovim: »Neka se te manjine za početak operu…« – Hvala, ne moraš. Jer je i taj političko-higijenski diskurs zabilježen još za vrijeme one frke u svibnju. Da te podsjetim šta je tada govorio jedan pronicljivi većinac: »Njih je poslala politika. Ovo je provokacija. Nas drže za najgore ustaše pa su nam njih poslali da nas isprovociraju, da se vidi kako ćemo se ponašati prema Romima.« Za Škabrnjane je doseljavanje romske obitelji, dakle, bilo i ostalo politička poruka. I ono prvo i ovo ponovljeno. – Alo, ponavljam ti šta danas govore: »Neka se te manjine za početak operu prije nego što dođu među nas i našu djecu.« – A ja tebi ponavljam da je to samo neopranija verzija onih starih poruka: »Ovo nije ni rasistička ni nacionalistička stvar. Još se nije dogodilo da imamo tuđinca u Škabrnji. Nisam ja protiv stranaca, ali Škabrnja će biti škabrnjska!« Pa onda: »Ovo je hrvatski kraj, nemaju tu što tražiti!« – Ma znam, sad ćeš mi još nabrajati i one načelnikove umotvorine o američkom i francuskom modelu rješavanja problema. – I da znaš da hoću. Kad ti meni stalno ponavljaš to s pranjem manjinaca, zašto ja ne bih ponovio izjave Luke Škare kad već on, jadan, ima prisilni silenzio stampa: »Kako su Amerikanci postupili s Indijancima, znamo. Stavili su ih u rezervate. Zašto? Zato jer nisu željeli živjeti kao ostali ljudi. Dakle, ako hoćeš šatore i slobodu, eno ti rezervata. I ogradili su ih žicom, odnosno ogradili su svoju zemlju.« A ona druga glasi: »Ako je mogao Sarkozy iz Francuske avionima deportirati Rome, onda ih možemo i mi iz Hrvatske pješice.« Pa možemo li sada napokon zaključiti da su novine u pravu kad kažu da Škabrnjani danas ne daju ishitrene izjave? – A možemo li zaključiti šta oni zapravo traže kad kažu: »Neka se te manjine za početak operu prije nego što dođu među nas i našu djecu.«? – Hajde, baš da čujem. – Traže da se njihovi neželjeni susjedi operu od svoje izjave: »Mi smo Hrvati i katolici. To su bili i naši djedovi i pradjedovi. Ne znamo otkud ovima u Škabrnji pravo da budu veći Hrvati i katolici od nas.« – Trafikant, to je ipak malo pretjerano… – Nije. Sve dok se ovdje misli kako nikad nije dovoljno protjerano.
