– Jesi ti vidio, trafikant, ono pismo na Facebook profilu naše Vlade?

– Ne misliš valjda da mi je Vlada frend na Faceu?

– Pa ne mora ti Vlada bit frend da to pročitaš.

 – Ne čitam tuđu poštu.

 – Ma nije to pošta. To sad u formi teksta dostupnog svekolikom pučanstvu kruži internetom. Apsolutni hit! Jedan pametan momak, računovođa iz Splita, kaže da nije imao pametnijeg posla, pa je izračunao kako nas država dere…

– Misliš na pismo Ante Bauka?

 – Eto vidiš da čitaš tuđu poštu. I šta kažeš na pismo?

– Pa nije ga pisao meni nego Vladi. Valjda je važno što će kazati cijenjena adresa, ako uopće ima što reći.

– Misliš da bi Jovanović opet mogao opaučiti po računovođama?

– A čuj, malo je nezgodno kad računovođe računaju, a ne vode računa o tome hoće li se Vladi svidjeti računica.

 – Baš bih volio vidjeti kako će oboriti ovu Baukovu računicu po kojoj ukupni trošak za neto-plaću od 6.000 kuna ispadne skoro 10.100 kuna, a kad se odbije trošak poslodavca, ta bruto-plaća iznosi nešto manje od 8.800 kuna, što znači da zaradu zaposlenog već u prvom stadiju zaposlenik i država dijele u omjeru 68,5 posto prema 31,5 posto.

 – A to znači da država sebi ne uzme ni šugavu trećinu.

– Ne uzme odmah. A vidio si i ono dalje: da onaj tko je zaradio tih 6.000 kuna, državi plati još 1.500 kuna u obliku PDV-a.

 – Pa nije dobio plaću da je cijelu potroši. Ako ništa ne kupi i ako ne plati nijedan račun, njegov trošak PDV-a je nula kuna. Zero.

 – Trafikant, ne zajebavaj! Zbunit ćeš me u računu.

 – Važno da se država ne zbuni.

 – Umukni! Pomiješat će mi se brojevi.

 – Dobro, hajde, uzmimo da si stukao cijelu plaću i da si državi dao ono što joj pripada. Rezultat je opet nula. Zero.

– Kakav zero, zeronjo glupi?

 – Obli, okrugli zero, eto kakav. Ne može bit okrugliji. Nula koma nula. Iliti koma s nulom lijevo i nulom desno. Ili ako ćeš još slikovitije: više lipa raste u pustinji Gobi nego što ih ima kod tebe u džepu.

 – Ali kako?

 – Pa tako što nemaš ni kinte.

 – Stvarno si debil!

 – Eh, sad sam ja debil… Pa nisam ti ja potrošio plaću. Taj si luksuz priuštio sam sebi.

 – Ali to nije pošteno!

 – Ne govorim ja o tvome poštenju, nego o tvojoj besparici.

 – A kako će mi ostat ijedna lipa, ako država uzme skoro pola moje plaće?!

 – Kako pola?

 – Pa je li ti čovjek precizno izračunao da radnik i država dijele bruto-plaću u omjeru 51,37 prema 48,63 posto?! Skoro pola-pola, jebote!

– Ajde, šta se žališ?! Opet si dobio više od države.

– Bogami, nisam. Ako si čitao pismo, onda si vidio da momak nije uključio ostale poreze i davanja, već samo PDV. A vidio si i koliko država na ime tvoje plaće uzme poslodavcu. Na tebe poslodavac potroši nešto ispod 60 posto, a na državu nešto iznad 40 posto.

 – Bojim se da država ne može tolerirati tu neravnomjernost. Ispod časti joj je da poslodavac više plaća tebe nego nju.

 – Da, nikad joj dosta. A vidio si onda i ono s mirovinama: ako radiš trideset godina, a u penziji poživiš nekih sedam, za mirovinsko osiguranje ukupno uplatiš oko 630 tisuća kuna. Država ti u tih sedam godina na ime mirovine isplati samo oko 210 tisuća kuna.

 – Pa isplatila bi ti i više da nisi umro. Ne tjera te država da rikneš nakon sedam godina penzije.

– Sedam godina je nekakav prosječan umirovljenički vijek.

 – A je li se u taj prosjek računaju i ovi što su se penzionirali u tridesetoj?

 – Ma ne govorimo sad o njima. Govorimo o ljudima koji odrade čitav radni vijek i u mirovinu odu s navršenih 65 godina. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, prosječna muška životna dob u Hrvatskoj je 72 godine. Na osnovu toga je Bauk došao do sedam godina. Ali nije sad priča o tome koliko poživiš u penziji, nego o tome da ti država uzme dvije trećine od onoga što si uplatio na ime mirovinskog osiguranja. Čovjek s punim pravom na kraju tog pisma postavlja pitanje svih pitanja: »Tko je tu lud?«

 – Kao što se vidi iz njegove računice – država sigurno nije.

 – Ali se pravi da jest. Dobro im je napisao da bi se onih skoro 50 posto što nam država uzme od bruto-plaće u poslovnom smislu smatralo zelenaškim poslom i ništavnim ugovorom. I onda su mu sasvim na mjestu ona pitanja: »Je li moja domovnica zelenaški ugovor između mene i države? Trebaju li građani tražiti poništenje takvih ‘ugovora’?«

 – Ja mislim da mu to nije na mjestu.

 – Kako nije? Čista lihva!

 – Nije točno. Kad se zadužuješ kod lihvara, on ti posuđuje svoj novac da bi uzeo što više tvoga. A država ti ne da ni lipu svoga novca, nego uzima tvoj da bi od njega napravila što više svoga. Prema tome, kad već govoriš o državi, nemoj vrijeđati lihvare!