Poštovani gospodine Ivo Josipoviću! Uvaženi Predsjedniče svih Hrvata i svih poštenih Srba u Republici Hrvatskoj!

  Iako se lično ne poznajemo, slobodan sam Vam uputiti još jedno pismo podrške i izvinjavam se ako time oduzimam Vaše dragocjeno vrijeme.

  Kao što sam napisao u prethodnom pismu, ja i dalje osobno podržavam Vaše prosudbe o djelovanju zastupnika Pupovca, Srpskog narodnog vijeća i njihova glasila Novosti.

Posebno me raduje što i dalje ustrajavate na Vašem pravu i dužnosti da javno ukažete na pojave i pojedince čije djelovanje nije korisno za Hrvatsku ili je u suprotnosti s političkom praksom razvijene demokracije.

  Upravo iz tih razloga, gospodine Predsjedniče, uzimam sebi za pravo da Vam uputim i jednu dobronamjernu kritiku i nadam se da Vas ona neće uznemiriti ili, daleko bilo, povrijediti.

Duboko poštujem Vašu zgranutost nad činjenicom da se zastupnik Pupovac okružio nekim, kako ste to i sami s Vama svojstvenom blagošću i umjerenošću rekli, »neobičnim likovima«.

Još dublje poštujem Vašu građansku i državničku hrabrost da jednog od tih »neobičnih likova« javno imenujete i prozovete. Dublje od svega poštujem Vaš principijelni stav da to što je Ivica Đikić, današnji glavni urednik Novosti, svoje tekstove nekada potpisivao zloglasnim ustaškim pozdravom, izvinite što ću ga citirati, »Za dom spremni!« ne može i ne smije biti preporuka za jednoga urednika srpskih novina u Republici Hrvatskoj, izgrađenoj i Ustavom utemeljenoj na svetim tekovinama antifašizma.

  Izvinite, molim Vas, još jednom što Vam u vezi s tim skandaloznim činjenicama upućujem izraze svoga iznenađenja što ste, govoreći o tom ustaši Đikiću, propustili citirati dijelove Vašega genijalnog i, malo je reći, historijskog govora u izraelskom Knessetu, govora kojemu se neizmjerno divim, baš kao i svemu što ste u Vašemu prvom i, iskreno se nadam, nikako ne posljednjem predsjedničkom mandatu govorili i uradili.

Bit ću slobodan, gospodine Predsjedniče, da Vas podsjetim na Vaše riječi koje u ovom slučaju, na moju žalost i iznenađenje, niste citirali, iako je ovo bila idealna prilika da ih svi još jednom čujemo i pročitamo:

  »Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili što zastupaju. Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba. Uvijek se trebamo sjećati i, živjeti zajedno sa žrtvama, u sjećanju. To je naša odgovornost. Jer, naša djeca trebaju znati što je dobro, a što zlo, što je pravo, a što krivo.«

  Eto, tako ste mudro i tako hrabro govorili, gospodine Predsjedniče, pa Vas molim da mi oprostite što ću na trenutak prekinuti s pisanjem ovog pisma podrške, jer ne mogu izdržati a da ne ustanem od stola i da Vam uputim jedan gromki i iskreni aplauz, makar ga Vi i ne mogli čuti.

  Možda ste iznenađeni kako dobro pamtim Vaše riječi, ali ja u tome ne uspijevam zahvaljujući samo svom pamćenju koje me, Bogu hvala, dobro služi, već prvenstveno zahvaljujući njihovoj nezaboravnosti.

Baš zato mi je iskreno žao što ih niste ponovili i u povodu otkrića da je Ivica Đikić bio dragovoljac HOS-a i da je svoje tekstove potpisivao ustaškim pozdravom, posebno onu Vašu plemenitu misao da »naša djeca trebaju znati što je dobro, a što zlo, što je pravo, a što krivo«.

Jer vidite i sami, gospodine Predsjedniče, kako se ta Đikićeva zločinstva relativiziraju i opravdavaju time što je u vrijeme kada je nosio crnu uniformu navodno bio maloljetan. Što je to, gospodine Predsjedniče, ako ne podmukli poziv svoj djeci u Hrvatskoj da navuku ustaške uniforme i da svoje školske zadaće potpisuju zloglasnim ustaškim pozdravom?!

  Vi i sami ispravno prosuđujete da su »najveći problemi našeg društva vezani uz gospodarstvo«, pa Vam je jasno s koliko osjetljivosti treba pristupati najmlađim generacijama koje strahuju da, ako globalna ekonomska kriza nastavi negativno utjecati i na hrvatsko gospodarstvo, po završetku školovanja neće moći pronaći posao.

Što toj djeci poručuje Đikićev slučaj? Poručuje im: pišite zločinačke ustaške parole dok ste mladi, dolazite u školu u ustaškim uniformama, pa ćete se kad odrastete zaposliti kao urednici u Novostima!

Zar ćemo, gospodine Predsjedniče, dopustiti da nam ustaška zmija vrbuje djecu za svoje mračne ciljeve?! Zar ćemo skrštenih ruku gledati kako se list srpske nacionalne manjine pretvara u ustaško zmijsko leglo?!

  Nećemo, gospodine Predsjedniče! Stoga ćemo složno poduprijeti Vaše nadljudske napore da Novosti prestanu biti, kako ste sami rekli, nekakav opći politički magazin i da postanu lojalno manjinsko glasilo u kojemu nikome neće pasti na pamet da neutemeljenim i konstruiranim optužbama blati Vaš lik i djelo, te na taj način dovodi u pitanje demokratsku budućnost naše domovine Hrvatske.

  Primite, gospodine Predsjedniče, izraze moga najodličnijeg štovanja,

  Vaš