Ilustracija / Foto Marko GRACIN
Zašto ne uslika domaće pučanstvo koje također jede pizze i hamburgere na klupama i zidićima, pa fino objavi seriju fotki pod naslovom »Evo kako se hrane Makarani« ?!
– U šta si se to zabuljio, trafikant? – Evo gledam kako ljudi jedu. – Šta si gladan? – Da gladan? Čovječe, sit sam uvijek istih sezonskih priča o našem turizmu koji bi bio najbolji na svijetu kada ga ne bi kvarili gosti nedostojni tih cimer-frajeva, gasthausa, fiš-piknika i ostale takozvane ponude. – Pa zašto onda buljiš u ljude koji jedu? – Zato što me na nekom portalu privukao naslov »Evo kako se hrane turisti u Makarskoj«, pa me podsjetio na onaj prošlosezonski hit iz tjednika Makarsko primorje, onaj o »gostima koji su višak«. – Čekaj, to je bilo nešto o Bosancima… – Da, o »pohodima stanovništva susjedne Bosne i Hercegovine na plaže Makarskog primorja«, o gostima od kojih »nitko nema nikakve koristi, a stječe se i pogrešan dojam o punoj plaži i punim kapacitetima«, o gostima koji, dakle, »nisu sastavni dio turizma«, koji »dođu, zauzmu mjesto na plaži, kupaju se i ugodno provedu dan; eventualno se tuširaju, a mokrenje…« – E, toga se i ja sjećam: »mokrenje obavljaju u moru, a WC koriste samo u krajnjoj potrebi«. – Onda se valjda sjećaš i onog žalopojnog zaključka kako se »radi o kampanjskim gostima koji smetaju, ali koje se ne može izbjeći i eliminirati«. Pazi: izbjeći i eliminirati! – I šta sad: nisu ih eliminirali, pa je ta priča dobila nastavak? – Tako nekako. Išao momčina po Makarskoj s fotoaparatom i snimao ljude kako jedu po klupama i zidićima, pa je onda to remek-djelo hrvatskog žurnalizma osvanulo na portalu. Jebote, samo što im objektivom nije ušao u grkljan. – Obavio im čovjek gastroskopiju. Je li im barem izdao nalaz? Ima li kakvog teksta? – Evo da ti pročitam: »Turisti koji su obilazeći Makarsku ogladnjeli, a kojima su restorani ipak malo preskupi, najčešće se odluče glad smiriti nekim specijalitetom iz fast-fooda ili pekare. Za uživanje u zalogaju dovoljna je klupa ili zidić a brza hrana, bila to pizza, hamburger ili lisnato tijesto, uvijek je dobra dok je topla, kalorična i jeftina. Draži autohtonog dalmatinskog ugostiteljstva izgubile su se u brzogrizu…« – I to je sve? – Toliko je majstor uspio sročit. – Pa dobro, trafikant, nema tu ničega strašnog da bi ti to sada povezivao s onom prošlogodišnjom svinjarijom. Nigdje ne piše: »Bosanci, gonite se otkud ste i došli, u svoja dva entiteta i tri materine, pa tamo žderite hamburgere i ostala govna, dok vas mi nismo eliminirali!« Autor teksta, čini mi se, čak i suosjeća s ljudima koji ogladne, a nemaju novaca za restorane. Osjeti se tu i prizvuk kritike na račun skupoće u restoranima… – A zašto pod naslovom »Evo kako se hrane turisti u Makarskoj« nisu objavili fotke restoranskih gostiju koji su razjapili usta pred zalogajem komarče ili bifteka?! Vjerojatno zato što se onaj tko bi ih išao snimati boji da bi mu netko nabio aparat u ždrijelo. Ako ne gost, onda nekakav security. Lako mu je šiljit objektiv na sirotinji! – Pa nije on kriv što sirotinja jede na javnim mjestima, gdje ih svatko vidi. Ako se oni ne srame jesti na klupi, zašto bi se on sramio okinuti fotku? – Zato što je svinjski snimati ljude dok jedu i onda to stavljati na portal. Zašto ne uslika domaće pučanstvo koje također jede pizze i hamburgere na klupama i zidićima, pa fino objavi seriju fotki pod naslovom »Evo kako se hrane Makarani«?! – Misliš da bi mu onda ona zadnja rečenica o dražima autohtonog dalmatinskog ugostiteljstva koje su se izgubile u brzogrizu imala više smisla? – Ma ne bi ga imala ni više ni manje, jer ga nema uopće. Ljudi imaju pravo jesti gdje mogu i gdje im se sviđa, na klupama ili u tim takozvanim autohtonim ugostiteljskim objektima, a da ih pritom nitko ne snima, a pogotovo sa ciljem da to objavi. Otkud nekome obraz da posadi na portal fotku klinaca koji jedu nekakvo pecivo ili dvoje staraca s pizzetom i sladoledom, pa da pozove ljude da to gledaju?! – Ti si se, trafikant, kako vidim, odazvao… – Zato što mi je to zamirisalo na nastavak one prošlogodišnje makarske priče o manje vrijednim gostima. – A onda si shvatio da se u tolikoj nosini ne krije savršen njuh? – Nos me, nažalost, nije izdao. Jer ovo jest nastavak onog lanjskog i ne samo lanjskog aksioma iz Makarskog primorja da je »bolji jedan gost koji će dnevno ostaviti 500 eura, nego njih deset koji će ostaviti po 30 eura«. – Po čemu, bogati? – Po tome što se taj fast-food-paparazzo ne bi usudio uslikati gosta koji troši 500 eura dok ovaj u sebe krca skupu klopu. Slikao bi ga samo uz njegovo dopuštenje, u namještenoj nazdravičarskoj pozi s gazdom restorana, a možda i sa šefom kuhinje. I ta bi fotka na portalu izašla u nekakvoj debilnoj celebrity-rubrici, uz poziv gospodinu da opet posjeti naš lijepi Jadran. – Neće valjda pozivati ove što jedu na klupama. Oni ionako dođu svakog ljeta. – Da, i za njih je rezervirana rubrika »Gost u grlu«.
