– Vidiš ti, trafikant, ovo što za novine govori general Marinko Krešić: da se hrvatski plaćenici u Siriji bore i na strani pobunjenika i na strani režima? 

  – Misliš ovo u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom »Assada ruši i stotina hrvatskih bojovnika«? Točniji bi im naslov bio »Hrvatski građanski rat u Siriji«. Ili još bolje: »Hrvatska pobjeđuje i u sirijskom ratu«. 

  – Ma nema to veze s Hrvatskom. Ne šalje plaćenike država. 

  – Ali ih i ne zaustavlja. Niti se izjašnjava o njima. 

  – A šta bi ti htio: da država kaže kako je fuj-kaka ubijati ljude za novac? 

  – Zašto bi rekla ako joj to nije fuj-kaka?! Važno da nije propustila reći kako je fuj-kaka to da naši šljakeri nastave raditi na Ininim naftnim poljima u Siriji, jer bi to naši saveznici mogli doživjeti kao potporu sirijskom režimu. 

  – Ne možeš to uspoređivati. Plaćenici su na slobodnom tržištu, a INA je naša državna kompanija. 

  – E, baš je naša… Ali, eto, i kad bi bila naša, zar se ideologija slobodnog tržišta ne odnosi i na državne firme? 

  – Jebote, trafikant, pa mi smo mala zemlja koja sebi ne može dopustiti luksuz da krši embargo protiv Basharovog režima! 

  – Važno da nema embarga na plaćenike. Tako smo i po tom pitanju solidarni sa saveznicima. 

  – Opet ti svoje! Kako ne razumiješ da to nema veze s državom?! General Krešić kaže da ljudi idu ubijati za novac zato što država ne brine o njima, da idu zato što im nema tko platiti kredite, djeci knjige za školu… Zato što nitko ovdje ne koristi znanje tih prekaljenih boraca. 

  – General Hrvatske vojske, dakle, javno podržava izvoz plaćenika? 

  – Ne! Kaže da on to ne podržava, ali da, isto tako, nema ništa protiv toga. 

  – Vrlo principijelno, svaka čast! 

  – Zajebavaj se ti, zajebavaj… Ali čovjek je, kad god su ljudi od njega tražili da ih poveže s agencijama koje traže plaćenike, to rezolutno odbio, jer ih nije želio nositi na duši. 

  – On, znači, ima dobre veze na tržištu? 

  – Pa naravno da ima. Ali nije htio govoriti o imenima, jer misli kako nije lijepo da se o nekome u novinama pročita da šalje grupe plaćenika u strane zemlje. 

  – A lijepo je to što ta cijenjena imena, o kojima Krešić ne želi govoriti, regrutiraju plaćenike? 

  – Ali ljudi moraju platiti kredite, školovati djecu… 

  – Onda, po toj logici, od Krešića nije lijepo što ih ne spaja sa svojim poznanicima koji bi im sve to omogućili? Tim prije što kaže kako on nema ništa protiv toga. 

  – Nikoga general Krešić ne onemogućuje da zaradi za kredit i za školske knjige. On kaže da svatko tko želi ići u Siriju ili bilo kamo, zna kojim se kanalima odlazi na takav posao. 

  – Pa ako svi sve znaju, zašto onda baš od njega traže da im bude link? Nije vrag da im on kaže: »Zašto ste se javili meni, kad baš svi – izuzev mene – znaju kome ste se trebali javiti?!« Šta im on dođe: jedini pogrešan šalter u savjetovalištu za profesionalnu orijentaciju? 

  – Ne želi ih nositi na duši. Jel’ ti to treba nacrtat? 

  – Nacrtaj mi zašto im ne kaže da ne idu ubijati po Siriji, umjesto što im kaže da svi znaju kamo im je ići, ali da – zbog mira njegove duše – ne idu preko njega… 

  – Pa nije njegov posao ni da ih šalje ni da ih zaustavlja. 

  – Ali pritom kaže kako on nema ništa protiv takvog posla. 

  – Kako ne razumiješ da je posao – posao?! 

  – Isto je govorio i onaj poručnik Hrvatske vojske iz Splita kad je, prije nekoliko godina, poslao zahtjev »Blackwateru« i »Global Securityju« da ga zaposle kao plaćenika u Iraku. Kaže frajer: »Posao je posao. Znam da ću u Iraku biti u poziciji ubijati ljude, ali to je isto kao da kažeš mesaru: ‘Moraš li ubiti tele, kravu?’, a sutra bi došao i pitao ima li telećih bržola.« 

  – I šta tebi, trafikant, tu nije jasno? 

  – Ma sve mi je jasno. Pa i to zašto je službeni pogled Republike Hrvatske na proizvodnju ratova teleći.