Bio je ponedjeljak, 6. kolovoza. Udarni naslov u Slobodnoj Dalmaciji glasio je: »Tuđman NIJE PRODAO Mali i Veliki škoj BiH«. Splitski list je do tog otkrića došao temeljem »dokumenata koji otkrivaju istinu o razgraničenju između općina Dubrovnik, Metković i Čapljina«, a ta istina – ispisana nešto manjim slovima od onih o Tuđmanovoj poslovičnoj nesklonosti za trgovinu teritorijem – veli da Veliki i Mali škoj, te punta Kleka nisu hrvatski teritorij. 

  U utorak, 7. kolovoza, na tu se istinu u istim novinama obrušio Niko Kapetanić, koautor knjige »Hrvatska granica na Kleku«, tvrdeći da onaj dan ranije objavljeni dokument ne dokazuje ništa osim činjenice da BiH nema nikakav relevantan dokaz kojim bi dokazala svoje nedokazivo vlasništvo nad vazda hrvatskim kamenjem što Hrvatima viri iz mora, a Bosancima samo iz očiju. Naslov je glasio: »Ponta Kleka nikad nije bila teritorij BiH«. Istog je dana objavljena još jedna vijest o problematičnom sitnom kamenju i mineralima: da su Slavku Liniću uspješno odstranjeni žučni kamenci. 

  U srijedu i četvrtak se ministar financija oporavljao od operacije, a hrvatska javnost od izlijevanja novinske i političke žuči na problem morskih kamenaca što su kartografskim zahvatom navodno odstranjeni Hrvatskoj e kako bi bili transplantirani Bosni i Hercegovini. 

  U petak, 9. kolovoza, Slobodna Dalmacija pod naslovom »Granicu s BiH ‘ucrtao’ je Tuđmanov ured« objavljuje priopćenje Hrvatskog hidrografskog instituta, prozivanog i prokazivanog da je – slušajući politički diktat umjesto da sluša glas struke i savjesti – prekrojio službene navigacijske karte, te škoje (komada 2) i puntu (komada 1) izručio Bosni i Hercegovini. Hidrografi pak kažu: »Morska granica RH s BiH iscrtana je po koordinatama sukladno direktnom zahtjevu Ureda predsjednika Franje Tuđmana i kao takva predana natrag Uredu predsjednika.« 

  U subotu, 10. kolovoza, opet se u istom listu oglasio Niko Kapetanić, izrazivši čuđenje što crtači teritorijalnih voda nisu radili po pravilima i uz poštivanje Konvencije UN-a o pravu mora nego po nalogu Tuđmanova ureda, poštujući pravo moranja. Naslov je bio optužujući: »Splitski Institut nije smio Pontu Kleka i škoje darovati BiH«. 

  Istoga dana Večernji list kao ekskluzivu za naslovnu stranicu publicira »nove dokumente koji razrješuju spor oko granice«. Naslov »Školji su hrvatski, a vlasnici su iz BiH«, istinabog, ne sugerira da bi u dogledno vrijeme moglo doći do razrješenja, baš kao ni tekst u kojemu se dokazuje i to da sporni otočići katastarski pripadaju Hrvatskoj, ali i to da se nalaze u stvarnom vlasništvu obitelji Putica iz Neuma, koju – kako kažu složna braća Josip i Tihomir – uopće nije briga kojoj će državi plaćati porez za taj privatni posjed. 

  To već u nedjelju, 11. kolovoza, opovrgava Slobodna Dalmacija, koja pod naslovom »Obitelj Putica nije vlasnik zemlje na Škojima« plasira najnovije otkriće Nike Kapetanića i njegovih suradnika. Oni, naime, tvrde da nikakva gruntovna dokumentacija ne dokazuje vlasništvo neumske obitelji nad ta dva grebena, pa drže da time u ono malo slane vode padaju i ključni argumenti bosanskohercegovačkih aspiranata na otvoreno more. 

  Ponedjeljak je, 13. kolovoza. Počinje još jedan tjedan malih otoka i krupnih naslova u kojemu se Hrvatska sama sa sobom neće dogovoriti ni oko pravog naziva tih Škoja ili Školja, pa zašto onda očekivati da se s BiH dogovori oko vlasništva nad grebenima toliko sitnim da im na mapi možeš upisati ime samo ako ih projiciraš u prirodnoj veličini?!