– Frka i panika oko Dubrovnika, specijalni rat, bujanje separatizma, povampirenje Dubrovačke Republike, a ti, trafikant, ni riječi. Što možda i nije loše, budući na sve što si do sada ispisao o Pelješkome mostu…

  – A gdje to buja separatizam: na Montovjerni, na Kalamoti ili na Mrtvome zvonu? I hoće li se prije otcijepiti Gorica Svetoga Vlaha od Gospina polja ili Orlando od Straduna? I je li taj separatizam baš onako ozbiljan ili je k’o u onoj pjesmi Josipa Stošića iz libra »Ja pjevam Dubrovnik«?

  – Općile te pjesme, trafikant! Situacija je ozbiljna.

  – Pa i pjesma je ozbiljna. Evo slušaj: »ako / ako / ako / premda / ali / jer / iako / ipak / možda«. I gotova pjesma.

  – Slušaj ti, budalašu, što u Slobodnoj Dalmaciji kaže jedan dubrovački uglednik: »U uvjetima posvemašnje marginalizacije Dubrovnika, stvara se raspoloženje nezadovoljstva, što itekako može ići na ruku zagovornicima separatističkih stavova, obnovi ideje Dubrovačke Republike i sličnim opasnim stremljenjima. Nadam se samo da ovakva klima ogorčenja ne stvara umjetno, kako bi se povećao broj nezadovoljnika sklonih separatizmu.«

  – Baš k’o u Stošićevoj pjesmi. Ili, ako ti se više sviđa, k’o u omiljenoj uzrečici pokojnoga dunda Franja: »Ki bi – da bi.« A kad već spominješ separatiste i obnovitelje Dubrovačke Republike, ja vidim da se na nju najviše pozivaju ovi turbohrvatski integralisti iz udruge »Pelješki most«. Oni kažu da su punta Kleka i Veliki i Mali školj ostatak državnog teritorija Dubrovačke Republike, a da je ovo što danas rade Bosanci nastavak bosanske politike uništenja Dubrovnika koja seže do u 14. stoljeće.

  – Kažu oni, trafikant, i to da ova veleizdajnička vlada u Zagrebu ide na ruku velikobosanskim aspiracijama na naš teritorij i akvatorij. I da se sa Sarajevom nema što pregovarati oko granica i izgradnje mosta, nego da bosanskim agresorima treba isporučiti račun za ratne reparacije zbog razaranja hrvatskoga juga 1991. I da je sramota što naš Ustavni sud nije sankcionirao Milanovićevu veleizdajničku izjavu o »dva komada kamena«.

  – S njima bi se garant složila Dubravka Šuica koja također prigovara Milanoviću da je svojom izjavom o dva komada kamena pokazao kako ne razumije senzibilitet dubrovačkog kraja, gdje – pazi sad ovo! – »svaki kamen ima veliko značenje za svakog našeg građanina neovisno o političkoj orijentaciji«. Što će reći da svaki kamen ima veliko značenje čak i za HDZ-ovce.

  – Pa naravno da ima. I to ponajviše za HDZ-ovce.

  – Posebice za pokojnoga dunda Franja, o kojemu danas njegovi doglavnici pričaju da po pitanju punte Kleka, Velikog i Malog školja nije bio pri zdravoj pameti. I za živahnu gospođu Dubravku koja je, dok je bila gradonačelnica, prodala zemljište na Srđu, tvrdeći da prodaje obični kamenjar, a ne obiteljsko srebro. Pretpostavljam da je tada bila pri jednako zdravoj pameti, kao i sada kad se nakopistila na Milanovićeva dva komada kamena.

  – Ti bi, trafikant, bio najsretniji da se izgradi koridor kroz susjednu državu, pa da ne budemo sami svoji gospodari kao što bismo bili da imamo Pelješki most. I baš te briga što bi to ohrabrilo dubrovačke secesioniste!

  – Ma kakva secesija?! Ona je sitnica u usporedbi s koncesijom na autoceste koja će, na opće veselje, integrirati Hrvatsku. A mi se i dalje zabavljajmo domoljubnim dvojbama i trojbama hoćemo li privatnom stranom koncesionaru ustupiti koridor preko Neuma ili Pelješki most ili onaj Tomašićkin podmorski tunel… I pjevajmo o suverenosti, tako nam Bouyges pomogao!