Najavilo Ministarstvo poljoprivrede da će najzad biti ukinut onaj žilavi amandman na Zakon o zaštiti životinja kojim su borbe bikova bile izuzete od zabrane ljudskog iživljavanja nad životinjama. Uzjogunili se na tu vijest organizatori bikijada, ustali u obranu navodne drevne tradicije i navodno narodnoga identiteta, te složno poručili kako neće dopustiti da i njihov posao bude gurnut u ilegalu poput borbi pasa i pijetlova. A ako nenarodna vlast ustraje na zabrani bikovskih derneka, njih ni to neće spriječiti da ih i dalje održavaju.

»Ako ih zabrane, ja ću borbe bikova i dalje organizirati, pa nek me stave i u zatvor na pet godina«, junači se jedan goveđi menadžer u Slobodnoj Dalmaciji, uvjeren da radi za dobrobit životinja. Jer je – kako kaže – »bolje da se bik bode ovako kontrolirano nego po poljima«. Dobro biku, jer je pod kontrolom, a dobro i »tisućama ljudima koje to gledaju, uživaju i navijaju«. Nije istina – brane se ovi dobrotvori od optužbi za zlostavljanje – da oni bikove tjeraju na krvave borbe, da im adrenalin podižu rakijom, da im oštre rogove, da ih ižednjuju i podjaruju na sve moguće načine… »Ma ne tjeramo ih«, kažu, »bikovi mogu pobjeći i ne boriti se.« Pa ako nisu za dernek, bit će za biftek.

Bikijaderi koji »do bika više drže više nego do ukućana«, naravno, ne idu tako daleko da sudare bikovskih glava proglašavaju sučeljavanjem mišljenja, ali ne mogu a da ne povuku paralele s drugim oblicima zabave homo sapiensa diljem planeta, pa traže da im se objasni zašto se – kad se već održavaju K1 mečevi – ne bi mogli boriti i bikovi kojima, eto, ništa ljudsko nije strano.

Tim prije što borbe bikova smatraju plemenitom vještinom. Ako ne vjerujete, pročitajte što je o tome prije nekoliko godina govorio timaritelj jednog rogatog šampiona: »Naš se Ronaldo ugleda na Matu Parlova, ali tehnika koju primjenjuje više je nalik na Bruce Leeja. Navikli smo Ronalda da mu prije borbe puštamo Thompsonove ‘Gene kamene’ koji su ujedno njegova himna. On se na tu pismu pali, zna što slijedi.«

Stoga se organizatori bikijada žeste na licemjerne »kokošare iz udobnih fotelja« koji »dopuštaju svakojake parade po našim gradovima«, dok istodobno zabranjuju i zatiru »nešto što se na ovim područjima odvija od pamtivijeka«. Na tvrdnje etnologa da ne postoji niti jedan zapis kojim bi se dokazalo da borbe bikova spadaju u tradiciju Dalmatinske zagore, bikijaderi odmahuju rukom i kažu da »ti stručnjaci ne znaju o čemu govore«.

Bikijade ne samo da su tradicija, nego i važan oblik čuvanja nacionalnog identiteta. O tome svjedoči priča stara četiri godine, kada su čelnici kaštelanske HVIDR-e pobunili protiv »sramotne prakse da se novcem nas, poreznih obveznika, financiraju borbe srpskih bikova te da se iznosima od 4000 kuna potiče njihov razvoj«. Ogorčeno vodstvo HVIDR-e je svoj istup zaključilo investicijsko-razvojnim prijedlogom: »Umjesto srpskih bikova, pametnije bi bilo da financiraju branitelje, a ne da nas kaštelanska gradska vlast sustavno ignorira i zapostavlja.«

Ako se vlast i oglušila o njihov apel, barem su naišli na razumijevanje organizatora bikijade u Škopljancima, koji ih je pozvao da svojom nazočnošću uveličaju priredbu i pritom se zakleo da u arenu pod njegovom jurisdikcijom »neće ući niti jedan bik iz Republike Srpske, nego samo bikovi s područja Dalmatinske zagore i Hercegovine«.

I sad će ti bikovi – najavljuju njihovi menadžeri – krenuti na Markov trg, na megdan Tihomiru Jakovini.