Ovo je moje, ovdje su moja djeca rasla. Ja sam radio i gradio Split. Ja sam Makedonac, ali sam odrastao u Splitu, ovo je moje. Ja sam služio ovom gradu, nikada van njega nisam izašao, sve što sam najviše dao kroz JNA, dao sam za Split. A doživio sam da me optuže da sam vojno lice u bijegu, psovali su mi Miloševićevu majku, izbacili ženu i djecu kada su bili nezaštićeni i sami. I ja sam njima psovao Miloševića, pa što ja imam i što sam imao sa Miloševićem, trebali su izgovor da mi upadnu u stan. I brutalno su upali 1992. kad me tražio brat koji je bio na samrti u Skopju… – priča Boro Nikolovski novinarima portala Udarno u svome stanu u koji se vratio nakon punih 20 godina izgnanstva. I nakon dugotrajne sudske bitke koja je – kako se ponadao – završena prošle godine, kada je presuda po kojoj stan Bore Nikolovskog pripada Bori Nikolovskom postala pravomoćnom. 

    Država, ista ona koja je 1992. godine od Bore Nikolovskog i njegove obitelji napravila beskućnike, nije se žalila na presudu, ali isto tako nije napravila ništa da čovjeku čije je vlasništvo nad stanom najzad morala priznati omogući da uđe u svoj dom. Dopustila je država Bori Nikolovskom da se uknjiži kao vlasnik svoga stana, ali joj – pravnoj kakva već jest – nije bilo u interesu da se njezina teškom mukom iskamčena pravda i provede, pa da čovjek nakon 20 godina prekorači vlastiti prag. 

    Posve je razumljivo što pravnoj državi u slučaju Bore Nikolovskog nije stalo do vlastite pravnosti. Može ta razumljivost biti neprihvatljiva i s ljudskog i s pravnog stanovišta, ali je iz državne vizure potpuno opravdana. Jer država je u stanu Bore Nikolovskog držala čuvare svoga suvereniteta nad tih 56 kvadrata što ih je bezočno otela stvarnom vlasniku. I vjerovala je da će se uz njihovu pomoć njezina protupravnost pokazati jačom od te nesretne pravnosti koju je katkad, silom zakona, dužna pokazati. 

    Državna računica je bila jednostavna: ljudi kojima je na korištenje dodijelila oteti stan Bore Nikolovskog, trebali su u njemu samo stanovati i nikakva ih sila zakona od tamo ne bi mogla pomjeriti. Jer koji se to zakon ne bi povukao u neku rupu u sebi, kad bi se njegovi provoditelji suočili sa sedmeročlanom obitelji invalida Domovinskog rata koju je država naselila u stan istjeranog jugooficira, da budu korisnici njezine milosti i taoci njezine nemilosti prema građanima kojih se pošto-poto htjela riješiti?! 

    No, dogodilo se da je zamisao o očuvanju vječnoga statusa quo pukla na ljudskom faktoru. Obitelj Ljubičić, kojoj je oteti stan Bore Nikolovskog dodijeljen 1995. godine, nije izdržala financijski teret stanovanja u gradu, pa se – ostavivši gomilu neplaćenih računa za struju, vodu i ostale režije – povukla na selo. Ljubičići su se sa sela na napušteni položaj vratili tek neki dan, nakon što im je dojavljeno da je u stan u kojemu godinama nisu živjeli, ušao vlasnik koji je vidio da mu pravna država neće otvoriti vrata njegova doma i da to mora uraditi sam. 

    Boro Nikolovski je sada s dijelom obitelji u svome devastiranom stanu, bez struje i vode, dok Ljubičići stražare na stubištu i očekuju da im država vrati ono što im je dala na korištenje, a što su koristili onako kako su znali i kako im se moglo. A živjeli su u tom stanu Bore Nikolovskog kao da je tuđi i u njemu su ostavili samo svoju pustoš, nešto oružja, nešto metaka i ništa što bi upućivalo na namjeru da tu itko ikad više živi. Ostavili su na tih 56 kvadrata savršenu scenografiju etničkog čišćenja Republike Hrvatske.