Šta je, trafikant, nešto si mi neveseo?

  – A kako da budem veseo kad Davor Butković u Jutarnjem tužna srca obavještava rodbinu, prijatelje i znance da je zatvoren Marcellino?!

  – Je li to neki njegov somelijer? A zašto su ga skembali: zbog točenja barikiranog cvičeka iz Chablisa maloljetnicima?

  – Kakav somelijer, somino?! Marcellino je, po Butkoviću, uvjerljivo najbolji zagrebački restoran. A zatvoren je zbog Sanadera.

  – Ma je li to onaj restoran gdje su snimljeni Sanader i Hernádi? Jebote, stvarno je svinjarija da čovjeka zatvore zato što cinkari takve goste.

  – Nije zatvoren čovjek nego restoran. I nije ga zatvorila murija nego gosti.

  – Sanader i Hernádi?

  – Ma ne gosti koji su dolazili, nego oni koji nisu. Oni koji su ga bojkotirali.

  – Pa kako ga neće bojkotirat’ kad je na sudu provalio onu legendarnu rečenicu da nije toliko lud pa da goste upozorava da ih se u njegovom restoranu snima?!

  – Butković kaže da nije stvar u snimanju, nego u tome da su se zagrebački restoranski gosti, bojkotirajući Marcellino, opredijelili za korumpiranog Sanadera, a ne za vlasnika restorana koji je svjedočio protiv svog bivšeg gosta i našeg bivšeg premijera.

  – Pa je li to restoran ili referendum?

  – To je, za Butkovića, sramota. I ujedno – čekaj da ti pročitam – »prva velika pobjeda Ive Sanadera otkako je abdicirao jer se pokazalo da je stanoviti prosanaderovski mentalitet i dalje jako duboko usađen u onom uskom sloju našeg društva koji može plaćati restoranske račune«.

  – Prosanaderovski mentalitet? Je l’ se to na engleskom kaže: »Long time no see«?

  – To se sad kaže: »Long time no eat.«

  – Ja mislim, trafikant, da ti mene farbaš. Ili da je taj tekst Butkoviću podmetnut kao i onaj intervju sa Sanaderom.

  – Možda si u pravu. Evo da ti pročitam šta mu je još podmetnuto: »Umjesto da podrže vlasnika restorana, koji na sudu pomaže rješavanju najgore hrvatske afere u ove 22 godine državne neovisnosti, zagrebački su restoranski gosti, iz neizrečene, često i neosviještene solidarnosti s glavnim akterom te afere, odlučili kazniti Marija Čerhaka, te tako poduprijeti Ivu Sanadera«. Veli Butković da je to »skandalozno, nemoralno, glupo i nadasve štetno za glavni grad«.

  – Tako je! Da sam ja Turudić, ja bih sudio svima koji posljednjih šest mjeseci nisu jeli i pili u Marcellinu. Tražio bih od svih ostalih zagrebačkih restorana da policiji i USKOK-u prijave sve goste koje su dvorili od početka godine naovamo, a hapsio bih i one što su se hranili doma i na taj način podržavali Sanadera.

  – Nemoj tako strogo. Tim prije što su oni, kako Butković tvrdi, već kažnjeni.

  – Čime su kažnjeni?!

  – Butković mudro zaključuje da »ljudi koji se tako mediokritetski, provincijalno i nemoralno ponašaju u važnim pitanjima – a odluka jesam li za Sanadera, ili za čovjeka koji pomaže dokazati Sanaderov kriminal jest prvorazredno osobno etičko pitanje – i ne zaslužuju da jedu u restoranima Marcellinova ranga«.

  – Tako je! Tko ne jede u Marcellinu, zaslužuje da ga hrane samo u Remetincu, i to na sondu… Ajmo, trafikant, negdje na cugu i tripice!

  – A šta ako murija usvoji tvoj prijedlog pa nas privede?

  – Neka privodi! Reći ćemo da nam se živo jede i za Sanadera i za Butkovića.