– Šta kažeš, trafikant, na ove prijepore oko svečanih otvaranja?

  – Kažem da jedva čekam da netko negdje svečano otvori nekakvo nešto, pa da se svi svečano okupimo. I da to, ako je ikako moguće, bude po najvećem zvizdanu, između pet do podne i tri i deset.

  – Ozbiljno te pitam. Trebaju li nam svečana otvaranja ili ne trebaju?

  – Ja mislim da su ona korisna. Sjećam se kad su prije nešto manje od bezbroj godina u jednom dalmatinskom mjestu svečano otvarali vodovod, iako su svi znali da vodovoda nema i da još nisu položene ni sve cijevi.

  – Pa kako su ga onda otvorili?

  – Svečano, kako i priliči. Bio je neki državni praznik, sve puno zastava i djece u pionirskoj odjeći, a nasred mjesta pred špinom koju su montirali dan uoči fešte – ugledni društveno-politički radnik drži svečani govor o vodi i slobodi, potom presijeca vrpcu, uzima čašu, odvrće špinu, nalijeva i ispija. I svi viču: »Živio drug Taj i Taj!«

  – Zašto su vikali »Živio!«? Nije mu valjda u čaši bila loza?

  – Ma kakva loza… Čista samoupravna i socijalistička voda, nebrendirana.

  – Otkud mu voda ako nije bilo vodovoda?

  – Pa iz špine, kažem ti. A do špine je došla kroz crijeva spojena na vojni kamion-cisternu, koji je bio parkiran nešto dalje, u nekom šumarku, da ljudima ne upada u oči i da ga slučajno ne uhvati kamera. I tako je, eto, svečano otvoren nepostojeći vodovod.

  – I to je sve što mi imaš reći o važnom društvenom pitanju svečanih otvaranja oko kojega se spore Milanović i Kosorica? Pa znaš valjda da je Milanović otvorio trajektnu luku Stinica bez govorancija, bez švedskog stola, bez svećeničkog blagoslova i tako toga, a da je Jadranka na to rekla da on sve to radi samo kako bi pokazao da je drukčiji premijer od nje.

  – Dobro da je uočila da se bar u nečemu razlikuju.

  – Je li ti možeš vjerovat da ona stvarno misli kako su svečani govori nužni, a da su otvaranja bez njih besmislena, jer – kako je ono rekla – »ako se tamo nema što reći, onda ne znam koja je poruka«?

  – Poruka je da se nema što reći, ali da to ne treba govoriti naglas. Ako je Milanović i to shvatio, eto još jedne razlike.

  – A šta kažeš na ono Kosoričino da je na svečanim otvaranjima nužna nazočnost svećenika, jer da posvećivanje svečano otvorenog objekta, skupa s molitvom, za vjernike predstavlja trenutak koji im daje dodatnu potporu?

  – Mislim da je to jedna predivna misao koja će vjernicima puno značiti u ovim teškim vremenima.

  – Je li se to zajebavaš ili stvarno misliš da je Jadranka u pravu?

  – Misliš: zajebavam li se da mislim ili mislim da se zajebavam?

  – Mislim da s tobom nema smisla pričati o ozbiljnim stvarima.

  – U pravu si. Nema u ovoj zemlji ozbiljnije stvari od protokola svečanih otvaranja.

  – Čuj, i u Vladi i u oporbi misle da su to ozbiljne stvari. Jer da nisu, ne bi valjda u Vladi novinarima službeno rekli kako to znači povratak običajima kakvi su vrijedili u vrijeme dok je Račan bio premijer…

  – Da, sjećam se tih običaja. Tada je, ako se ne varam, Ingrid Antičević-Marinović svečano otvorila lift.

  – Ali bez svećeničkog blagoslova.

  – Najvjerojatnije zato što nije bilo vodovoda za svetu vodicu.