Bit će tome i deset dana da su novine objavile priču kako je Radovan Karadžić prije nekoliko godina ležerno ušetao u prostorije MUP-a u Petrinjskoj ulici usred glavnoga grada svih Hrvata i preuzeo hrvatsku putovnicu na ime Petar Glumac. Nakon što je obavio tu formalnost, novopečeni je hrvatski državljanin otišao ne zna se kamo. Možda na Čiovo, gdje je običavao ljetovati, a čime su se gostoljubivi mještani pohvalili novinarima u ljeto 2008. godine, netom što je glumac pod imenom Dragan David Dabić uhapšen u Beogradu. A može biti i da je ponosni vlasnik hrvatske putovnice iz Zagreba otputovao ravno u Beč, gdje ga je austrijska policija legitimirala kao Petra Glumca, ali u tom gospodinu iz Hrvatske nije prepoznala traženoga ratnog zločinca Radovana Karadžića. 

  Deset je, znači, dana prošlo od objavljivanja te Večernjakove ekskluzivne vijesti iz novije hrvatske povijesti, a na nju se nije zakačio nitko osim velečasnoga Ivana Miklenića. Od svih Božjih stvorova u Načitanoj Našoj kojima Svevišnji nije dao pametnijeg posla od čitanja novina i pisanja po istim, samo se dobri i pošteni uvodničar Glasa Koncila osjetio pozvanim da zavapi put Neba, put Trga svetog Marka, put Pantovčaka i Kunišćaka kako Karadžićev dolazak po putovnicu »predstavlja golemu sramotu za sve hrvatske obavještajne službe, policiju, hrvatske državne vlasti i samu Hrvatsku«. 

 Ostavlja velečasni Miklenić prostora za sumnju u istinitost te priče – koju je USKOK-ovim istražiteljima izrecitirao Domagoj Margetić, a koji tvrdi da ju je čuo od Radojke Cvetković, više referentice Odsjeka za putne isprave Policijske uprave zagrebačke – ali joj ipak pristupa kao »znatnoj vjerojatnosti« i iz nje iščitava model funkcioniranja hrvatskih vlastodržaca i bjelosvjetskih moćnika. Ne amnestira on izravne izdavatelje lažnih putovnica nad kojima se provodi istraga, ali ih proglašava pukim izvršiteljima u službi puno opakijih inspiratora, režisera i nalogodavaca. Ne zatvara on oči ni pred činjenicom da je Radovan Karadžić postao Petar Glumac u vrijeme HDZ-ove vladavine, ali se pita ne samo to jesu li hrvatske vlasti izravno ili neizravno sudjelovale u tom kriminalu, nego i: »Jesu li mogle spriječiti to kriminalno djelovanje?« 

  Dobrodušni Miklenić nije baš siguran da su Sanader, Kirin i kompanija imali izbora, jer uviđa kako je »nesporno da je baš politika, osobito međunarodna – bez obzira na to što se posve drugačije javno govorilo – štitila Karadžića i da nije dopuštala da bude uhićen jer joj to nije bilo u interesu«, pa prema tome »nije isključeno da je netko iz te moćne međunarodne politike ”pritisnuo” hrvatske vlasti da i one daju svoj obol štićenju osobe optužene za genocid i druge zločine«. Stoga velečasni prostoumno zaključuje: »Ako hrvatske vlasti nisu smjele spriječiti tu nečasnu rabotu, onda je očito da Hrvatskom zapravo ne vladaju oni koji dobiju mandat na izborima nego neki drugi centar ili centri moći.« 

 Uvodničar Glasa Koncila, naravno, ni ne pomišlja na mogućnost da su hrvatske vlasti znale kome dodjeljuju ulogu i putovnicu Petra Glumca i da su taj posao odradile bez ikakvih pritisaka iz svjetskih centara moći. Baš kao što su s Karadžićem uspješno i samostalno poslovale i ranih devedesetih, a o čemu postoje svjedočanstva kojima se ni Miklenić, a ni hrvatski istražni organi nikada neće baviti. I razumljivo je što neće, jer u toj srpsko-hrvatskoj koprodukciji Karadžić nije bio ni jedini ni glavni Glumac.