Pa moram priznati, sinko, da mi je malo glupo da u novinama pročitam kako se tajno sastajemo na neutralnom terenu, ni u Banskim dvorima, ni na Kaptolu. Mogli smo se, jednako tako tajno, sastati i u crkvi Svetoga Marka, na misi za domovinu
– Hvaljen Isus, uzoriti! I Blažena Djevica Marija, sinko. Kako ste se samo sjetili ovog mjesta? Napravio sam tri kruga oko cijelog kvarta dok vas nisam pronašao.
– Da budem iskren, ni ja nisam pogodio otprve. – Pa nije lako, uzoriti, nije lako. Pronaći auto-praonicu na krovu nebodera, to je stvarno avantura. Tko li se samo sjetio da je otvori na ovako neprometnom mjestu?
– Nije važno, sinko. Čudni su putovi Gospodnji. – Da, slažem se. Prije nego počnemo, uzoriti, molim vas da izvadite bateriju iz mobitela. Da budemo sigurni da nas nitko ne prisluškuje. – Nema potrebe, sinko. Ovo će ionako izaći u Novom listu. – Kako to mislite, uzoriti?
– Pa onako kao što je izašla i informacija o našim redovitim tajnim sastancima. Progovorit će netko od vaših suradnika kojima se očigledno ispovijedate. – Vi se to ljutite na mene? – Pa moram priznati, sinko, da mi je malo glupo da u novinama pročitam kako se tajno sastajemo na neutralnom terenu, ni u Banskim dvorima, ni na Kaptolu. Mogli smo se, jednako tako tajno, sastati i u crkvi Svetoga Marka, na misi za domovinu. – Ne zamjerate mi valjda i vi što nisam došao? Pa unaprijed sam vam najavio…
– Znam. Ali ne znam zašto sam to morao pročitati u novinama. – Ne vjerujem da je to u novine lansirao itko od mojih. – Ma dajte, sinko, ne govorite bedastoće! Pa nisam valjda ja sve to ispričao novinarima i zamolio ih da zavaraju trag tako što će se pozvati na izjave vaših neimenovanih suradnika! – Ali zar vi i ja nismo suradnici? Zar ne surađujemo na opću dobrobit? – Vidjet ćemo, sinko, vidjet ćemo… Jeste li pripremili ono što smo se dogovorili?
– Mislite na ono oko povrata imovine? – Mislim i na to, ali i na ono što nam je u ovom trenutku hitnije. Čvrsto ste mi obećali na prošlom sastanku. – Tamo kod Rubelja blizu kolodvora? Uzoriti, bila je tako nesnosna vrućina, a ona perika mi je nažuljala mozak da je to strašno. Bolje bi bilo da sam došao s kacigom. Oprostite, ali ja se stvarno ne sjećam ničega o čemu smo razgovarali. – Kako se ne sjećate? Ja možda nisam bio najrazgovjetniji, jer su mi brkovi upali u kriglu ožujskog, pa sam morao držati ruku na ustima… Ali vi ste rekli da ste razumjeli sve što sam vam rekao. O važnim se stvarima radilo, sinko, o vitalnim… – Sjećam se. Sjećam se brkova, uzoriti, ali niti jedne jedine riječi. – Zato što ste cijelo vrijeme samo jeli. Smazali ste i moju pljeskavicu, sa svim lukom i ajvarom. – Pa kad ste vi držali ruku na ustima i glumili zubobolju. Zbog onih brkova u pivu. – I ne sjećate se baš nijedne riječi?
– Paaaaa… Ah, da. Sjećam se da vam je konobar rekao: »A što ova vaša bedevija može pojest! Nije ni čudo da je tolika narasla!« – Ne sjećate se što smo se dogovorili o oporezivanju? Da ćete mi danas donijeti prijedlog? I jeste li ga donijeli? – Oprostite, uzoriti, ali nije mi bilo ni nakraj pameti… – Ali, sinko, tako je svaki put. Pa kako ćemo išta raditi i o bilo čemu razgovarati?! Kakav ste vi to uopće državnik? – Najbolji, uzoriti, najbolji. Samo najbolji državnici na najzahtjevnije poslove dolaze u pravilu nespremni jer nisu svjesni što ih tamo čeka.
– Čeka vas Novi list. Ovaj put s mojim blagoslovom.
