Pa dobro, trafikant, kako onaj Ladislav Tomičić može napisat ono, ono… ma ne mogu to ni izgovorit…

   – Morat ćeš. Recimo da ne znam na koji tekst misliš.

   – Na onaj, na onaj… oprosti Bože i Blažena Djevice… »Nema napretka dok HDZ ne nestane«.

   – I u čemu je problem s tim tekstom?

   – A u čemu nije?! Napisati da je to »stranka klijentelista i sjecikesa u čijim prostorijama nije pametno objesiti kaput ako prije iz njegovog džepa nisi izvadio i na sigurno ostavio novčanik«, pa to je, to je…

   – Slobodno kaži: to je malo pretjerano. Jer čak ni u HDZ-u nema ludaša koji bi po ovoj vrućinčini hodali u kaputu. Ali to još uvijek ne znači da bi vlasnik i na plus 37 pronašao svoj kaput tamo gdje ga objesi.

   – Možeš u Žikino kolo skupa s Tomičićem! Otkud ti pravo da sve HDZ-ovce držiš za lopove?

   – Oprosti, ali baš je Tomičić napisao da vjeruje kako »u HDZ-u ima i časnih te poštenih ljudi«.

   – Da, ali uz napomenu da tu opasku piše reda radi, jer da su takvi časni i pošteni, »ako ih ima, zalutali u stranku i nikad neće napraviti ozbiljniju karijeru!«. Pa kakav je to način?

   – Malo pretjeran, kažem ti. Ponio ga je tekst, pa je previdio da je u HDZ-u jedan časni poštenjačina napravio ozbiljnu karijeru i dogurao do rizničara.

   – Na koga misliš?

   – Na Mladena Barišića.

   – Nisko, trafikant, nisko, kao što se od tebe i moglo očekivati.

   – Je li ti to misliš da Barišić nije bio pošten? U novinama ti piše kako je rođenog zeta natjerao da čovjeku vrati 30 tisuća eura.

   – Kojem čovjeku? Da nije Sanaderu?

   – Nije Sanaderu nego Željku Ševerdiji, uglednom poduzetniku koji je po Barišićevoj preporuci davao milodare HDZ-u. E, onda ti je Barišićev zet Ante Despot, koji je bio drmator u HEP-u, tražio od tog Ševerdije 30 tisuća eura mita za namještanje nekih poslova. Ševerdija je Despotu isplatio traženi iznos, ali se onda požalio Barišiću, koji nije mogao vjerovat da mu je zet takav gulikoža, da dere ljude koji tako svojski pomažu HDZ-u i koji su svoj reket već pošteno platili. Uglavnom, Barišić je pošizio na zeta i naredio mu: »Vrati!«

   – Šta da vrati: Ševerdiji lovu ili Barišiću kćerku?

   – Lovu. I vratio je, u istim apoenima. Nevjestu zadržao.

   – A zašto ti meni sad pričaš te sarkastične gadarije? Svi, nažalost, znamo da je u Sanaderovo vrijeme bilo i takvih devijacija. Ali znamo i da su sada u HDZ-u drugi, neokaljani ljudi. Tu je Karamarko koji nema veze ni sa Sanaderom, ni s Barišićem, ni s njegovim torbama, ni s njegovom kćerkom i zetom…

   – Ah, da. Karamarko nema veze ni sa čim, pa tako ni s gospođom koju je zaposlio kao svoju tajnicu u SOA-i, bez natječaja, ali na temelju preporuke.

   – A tko mu je bila tajnica? Branka Pavošević?

   – E, vidiš, nije nego Adriana Barišić udana Despot.

   – Ma daj, sad će se oko toga iskonstruirati sumanuta priča kako je i Karamarko umiješan…

   – Ne, ni slučajno. Ne radi se o Karamarku, nego o pravilu da sve osobe koje se zapošljavaju u SOA-i moraju proći sigurnosnu provjeru, gdje im se istražuje sve i svašta, od poslova do familije.

   – I šta mi hoćeš reći?

   – Da je Barišićev zet prošao sigurnosnu pronevjeru. I da slobodno objesiš kaput u HDZ-u.