Pretpostavljam da imate barem osnovne informacije o svinjarijama što ih tom velikom srpskom neimaru ovih dana tamo u Trebinju priređuju zagriženi zaštitnici hercegovačkoga kamena i ruševnih autro-ugarskih vojnih objekata što ih ti neprijatelji nacionalnog boljitka nazivaju kulturno-povijesnim spomenicima. Čuli ste, pretpostavljam, da se lokalni živalj pobunio protiv Kusturičine plemenite namjere da kamen s nekadašnje okupacijske fortifikacije iznad Trebinja iskoristi za kulturno-građevinski pothvat milenija i da ga prebaci na Drinu, gdje usred jednoga grada podiže drugi. Usred Višegrada – Andrićgrad. S nevjericom ste, vjerujem, gledali snimke uličnih demonstracija u Trebinju i čudili se kako to da u tamošnjem pučanstvu više nema ni trunke onog nekadašnjeg razumijevanja za vizionare što ih opsjeda neobuzdana strast za izgradnjom ljepših i starijih gradova. 

    Znate, naravno da znate, kako je ideja stvaranja kamenoga grada-spomenika Andrićevom literarnom i Kusturičinom poslovnom geniju još od svoje prve javne prezentacije izazivala podsmijeh takozvane liberalne srpske inteligencije, a ne treba ni spominjati kakve su pogrde na račun tog projekta stizale iz onog grada što ga Milorad Dodik od milja naziva Teheranom. Stoga vam nitko ne mora posebno objašnjavati da je ovaj hercegovački ustanak protiv Ujedinjenih Andrićgradskih Emirata izravna posljedica tog medijskog rovarenja usmjerenog na diskreditaciju i samoga neimara, ali i njegova političko-financijskog pokrovitelja Dodika, kojega zahvalni Kusturica – pod cijenu da ga beogradska i sarajevska čaršija ponovo žigošu kao ulizicu – proglašava »istorijskom pojavom«. 

    Jasno vam je da Emir Kusturica nije mogao nijemo promatrati događanje izroda u Trebinju i da je te hercegovačke francjozefiniste morao podsjetiti na herojsku pobjedu slavne srpske vojske nad austro-ugarskom soldateskom u Prvom svjetskom ratu, na gubitak dva milijuna muških glava i na ono što je 1918. ostalo od omražene monarhije. Kusturičin saldo K. und K. ostataka izgleda ovako: »u tadašnjoj Bosni i Hercegovini, uskotračna pruga, dvije-tri mračne upravne zgrade u Sarajevu i nekolicina karaula koje su nas kao vampirske utvrde podsjećale na okupaciju i najveće ljudske gubitke«. Na tom saldu neimar gradi svoj poduzetnički zaključak: »Ništa Austrija nije izgradila što je zavrijedilo zaštitu«. 

    Jasno vam je da će na Kusturicu zbog ove austrohulne izjave graknuti ljepodusi i kunsthisterici sa svih strana i jasno vam je da će malo tko stati u njegovu obranu. Ja se, vidite, sve nekako nadam da će među tim malobrojnima biti – Ivan Jakovčić. Jer ako je itko prozreo kamo vodi perverzna sklonost konzervatora i lokalne lumpen-inteligencije ka očuvanju austro-ugarskih ruina nauštrb slobodnog poduzetništva i sveopćeg prosperiteta, onda je to istarski župan. Sjećate li se njegove nedavne poruke pulskim Trebinjcima: »Ide li se po logici po kojoj je Sv. Katarina – Monumenti proglašena kulturnim dobrom, tada bi čitava Istra trebala biti pod zaštitom konzervatora«? 

    Zar ne bi bilo normalno da čovjek tako praktičnog uma sada pozove Emira Kusturicu u Pulu, onako kao poduzetnik poduzetnika? Neka kolega dođe s kamionima i neka, konzervatorskoj mafiji ispred nosa, ukrca to kamenje iz ruševnih austro-ugarskih zidina. Pa da na njihovu mjestu najzad niknu ljepši i stariji resorti.