Gdje su sada udruge liječnika i pacijenata, gdje su sindikati zdravstva i socijalne skrbi? Ako su svi ti sindikati, udruge i pojedinci uvidjeli kako javni pritisak funkcionira u slučaju ministra rada i socijalne skrbi Miranda Mrsića, kojega su natjerali da se ispriča zbog nespretne usporedbe kolektivnih ugovora s rakom, zašto nisu reagirale i u slučaju Željka Keruma? Zašto nisu ustale u obranu tog teškog bolesnika kada su na njegovu adresu s društvenih mreža stigle najteže uvrede? 

    Ako su i olako procijenili da ne trebaju reagirati na to što je oboljeli gradonačelnik Splita nazivan primitivcem, neandertalcem, otrovom, budalom, seronjom i još koječime, nipošto nisu smjeli ostati nijemi na bešćutno sprdanje s njegovom bolešću. Jer i medicinskom je laiku moralo biti jasno da je Željko Kerum bio u evidentno teškom stanju kada je sricao ono svoje priopćenje nakon Split Pridea. Tim prije što splitski gradonačelnik ni u toj poslanici nije skrivao svoje bolne točke, među kojima ga najviše grize ona financijska. Zakukao je Kerum na sav glas da ga boli bezrazložno trošenje novaca na policijsko osiguranje Parade ponosa, a onda su ga s Facea pa u facu zasuli gnjusni i zajedljivi komentari, među kojima je posebno otrovan bio onaj gdje se kaže: »On bi taj novac radije prokockao.«    

    Čisto sumnjam da onaj tko se tako bešćutno narugao sirotome kockaru nije znao da njegove noći provedene za ruletom, o kojima se ispredaju pučke legende, nisu plod hira nego posljedica opake bolesti. Čisto sumnjam da taj solitelj Kerumove rane, prije nego što je na Facebooku posadio svoj otrovni post, nije otvorio novine u kojima je profesorica Anita Čudina pokušala senzibilizirati javnost za probleme ljudi koji boluju od ovisnosti o kocki. 

    A profesorica Čudina vodi program »Kocka, kocka, kockica« i pruža pomoć ovisnicima koji umjesto heptanona troše žetone po kolodvorskim automat-klubovima ili po elitnim kockarnicama. I upravo se vratila s jednog simpozija na Floridi, puna dobre volje i elana da bjelosvjetska iskustva u borbi s tom bolešću primijeni i na ovdašnje nesretnike kojima do sada nije bilo lijeka. Priča profesorica o Francuzima koji su evidentirali pola milijuna ovisnika o igrama na vlastitu nesreću, te sastavili crnu listu s 28 tisuća najtežih slučajeva kojima je najmanje pet godina zabranjen ulazak u kockarnice. Upoznaje nas i s njemačkom zakonskom regulativom koja supruzi ili suprugu oboljele osobe dopušta da svome bračnom drugu ili družici onemogući ulazak u kockarnicu ili kladionicu. 

    Ali uzalud profesorici Čudini sav taj njezin zadivljujući trud ako će se u Hrvatskoj i dalje prešutno tolerirati javno prozivanje i vrijeđanje bolesnika koji niti su igdje evidentirani, niti se liječe, niti se poduzima ikakva sustavna akcija protiv širenja te galopirajuće bolesti. Njih se i dalje prepušta kockarnicama i kladionicama, te zluradim komentarima ulice i društveno umreženih pakosnika. 

    Nitko, čini se, ne shvaća da je pitanje dana kada će se netko od tih bešćutnih građana okuražiti da upadne u kockarnicu i splitskoga gradonačelnika, usred okretanja ruleta, napadne: »Jesi li to prokocka naše novce?« I što da neshvaćeni bolesnik odgovori u svoju obranu osim: »Bolje i to nega da me optužite da san ih stavija u džep!«?! 

    Na potezu je, dakle, hrvatsko zdravstvo. Ili krupije.