Nakon huligana koji su još prije nekoliko mjeseci najavili krvavu reprizu lanjskog Split Pridea, nakon grupice lokalnih intelektualaca koji su u cerebralnoj ekstazi pisali ode siledžijama i strvinarski manipulirali sudbinom Antonije Bilić, nakon svećenika koji su kamenovanje Povorke ponosa proglasili “normalnom reakcijom ljudi na nešto što je neprirodno“, nakon gradskih vlasti koje su u svakoj prigodi emitirale prostački prezir prema LBGTQ populaciji i podmetale svoje bijedne komunalne trapule, nakon ugostitelja s Rive – među kojima ima i gradonačelnikove svojte – koji se pitaju tko će im platiti subotnji manjak u inkasu, jer očekuju da će gosti izbjegavati njihove štekate oko kojih će “letjeti kamenje“, nakon svih njih su se, evo, oglasili i neki splitski studenti s apelom da “ni pod koju cijenu ne dođe do fizičkog sukoba (kakav je opet, nakon prošlogodišnjeg, izgledan)“.

Čast mirotvornoj akademskoj mladeži okupljenoj oko inicijative nazvane “Split misli“ i predvođenoj nekadašnjim studentom Katoličkog bogoslovnog fakulteta Emilom Petrušićem, ali – o kakvom fizičkom sukobu govore? Jer na lanjskom Split Prideu nije bilo nikakvog fizičkog sukoba između “ekstremista, kako na jednoj, tako i na drugoj strani“ o kojima studenti progovaraju u ime zlatne sredine, tobože jednako distancirane i od jednih i od drugih. Ali je – studentima za informaciju – bilo brutalnog kamenovanja nenasilne povorke od strane zapjenjenih protivnika Pridea, bilo je neobuzdanih izljeva mržnje i skandiranja “Ubij, ubij, ubij pedera, pedera, pedera!“, bilo je pokušaja linča koje je policija jedva spriječila. A isto tako, bilo je i još uvijek ima prijetnji da će se isto dogoditi i ove godine. Da će se, dakle, dogoditi ono što studenti zovu fizičkim sukobom, a što sukoba nije ni vidjelo. Jer radi se o jednostranom nasilju nad ljudima koji se nasilja gnušaju, koji na ulice izlaze da bi prosvjedovali protiv nasilništva i diskriminacije, i kojima je jedini doticaj s nasiljem onaj kamen što ga dobiju u glavu, bez primisli da uzvrate istom mjerom.

Ako i ne znaju – ili se prave da ne znaju – što se dogodilo prošle godine, studenti nude svoj “know how“ da se događanje istoga spriječi. Po njima se novi krvavi Pride može izbjeći samo tako da Pridea ne bude, da se uopće ne dogodi, već da se odgodi sve dok se – počujte samo taj birokratski govor tajnikâ vlastite mladosti – “ne provedu dovoljne mjere edukacije građana i građanki grada Splita i Dalmacije, te dok se kroz javne rasprave ne usuglasi minimum društvenog konsenzusa po tom pitanju“. A ukoliko konsenzusa ne bude, neka bude referenduma.

Tako eto glasi taj mladalački prijedlog i to je, dakle, to što akademski “Split misli“. Svaka čast, stvarno je trebalo dati truda ganglijama pa da se domisli kako nasilje trebaju spriječiti same žrtve, i to tako da se ne pojave tamo gdje će biti kamenovane. I gdje će samom svojom pojavom dati za pravo podjarenoj gomili da kamenjem i pozivima na linč “izrazi svoje mišljenje“.

Akademskom Splitu koji tako misli nije trebalo upisivati fakultete. Jer kad si već takve pameti, bolje ti je upisati se u Mladež HČSP-a. Ona je još lani, bez dubljenja nad knjigama, smislila aksiom kojim se danas kiti taj “Split što misli“ – da nasilja nad Paradom neće biti samo ako ne bude ni Parade.