Ante Gotovina i Mladen Markač bi neke ljude morali zamoliti da im ne pomažu. Naprimjer one dobre dušice u hrvatskim medijima koji misle da je generalima, nepravomoćno osuđenim za ratne zločine, od pomoći svaka priča potpore koju novine objave. Svaka, pa tako i priča o knjizi »Jugoslavensko samoupravljanje« i njezinom autoru Milanu Bijeliću, kojega nam Slobodna Dalmacija predstavlja kao »uglednog 91-godišnjeg Srbina iz Šibenika i lojalnoga građanina Republike Hrvatske«.

Kakve veze jugoslavensko samoupravljanje ima sa suđenjem Markaču i Gotovini? – pitate se, ukoliko već niste odustali od čitanja ovog teksta zbog sumnje da sam totalno odlijepio pa počeo izmišljati knjige bizarnih naslova i slati ih u Haag. Odgovor koji se nudi u Slobodnoj Dalmaciji kaže: »knjiga ‘Jugoslavensko samoupravljanje – Zablude o konstituciji sustava’ na šezdesetak stranica činjenicama raskrinkava velikosrpsku ideju«.

A kakve sad veze jugoslavensko samoupravljanje ima s velikosrpskom idejom i o kakvom se činjeničnom raskrinkavanju tu radi? – pitate se, ukoliko vas baš pomisao da sam totalno odlijepio još uvijek zadržava na ovom tekstu. Ne znam, dragi ljudi, vjerujte da ne znam. Možda bih znao da sam sudac Haškog tribunala i da mi je ovih dana stigla rečena knjiga uz popratno autorovo pismo što ga splitski list donosi u cijelosti.

Milan Bijelić u pismu haškim sucima pokušava sumirati »burnu povijest ovog podneblja« koja je »dovela dio srpskoga naroda, odnosno življa na ovo hrvatsko tlo«, pa kaže da je »politika toga življa posljednjih par stoljeća uporno zahtijevala da Hrvatska živi (opstoji) u zajedničkoj državnoj tvorevini sa Srbijom, iako su iskustva 1918. i 1928., a na neki način i kasnije, ukazivala da je to nemoguće«, te da je »politika te populacije prihvaćala srpsku osvajačku politiku od sredine 80-ih godina XX. stoljeća«.

»Ako Sud svojom presudom hrvatskim generalima, koji su vodili predmetnu akciju, okarakterizira kao ‘zločinački pothvat’, bit će to poziv, odnosno poruka srpskoj manjini da obnavlja svoje stavove, odnosno zahtjeve iz prošlosti, pa tako i one iz sredine 80-ih godina prošlog stoljeća, a to znači i pravo na postavljanje barikada i dizanje oružanih ustanaka, odnosno priključivanje dijelova hrvatskog teritorija velikoj Srbiji« – piše Bijelić haškim sucima, kao da nema pojma koga su oni, kada i na koliko godina osudili zbog zločinačkog pothvata etničkog čišćenja i sustavnih zločina protiv čovječnosti u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini.

Kako bi knjiga »Jugoslavensko samoupravljanje« uz ovakvo pismo mogla pomoći Gotovini i Markaču? – to valjda zna samo njezin autor i onaj tko ga promovira po novinama. A da ne govorimo o Bijelićevoj izjavi Slobodnoj kako »Tuđmana treba ljudski razumjeti i tada i danas« i kako je posve razumljivo da je hrvatski predsjednik »priželjkivao da masa ljudi koji su sudjelovali u pobuni napusti Hrvatsku«, te da mu to ne treba zamjeriti. »Pogotovo«, veli Bijelić, »što je i Slobodan Milošević priželjkivao da Hrvatsku napusti više stotina tisuća Srba koji su mu trebali zbog Kosova.«

I baš ga briga kako će u Haagu tumačiti tezu da je Tuđman etničkim čišćenjem činio uslugu njihovom nesuđenom osuđeniku Miloševiću. I što priča Luke Mišetića o cvrčcima na Brijunima postaje još besmislenija.