Ivica Rajić bi opet mogao zapasti u krizu identiteta, pa da nitko – uključujući i njega samoga – ne zna kako se zapravo zove taj ratni zločinac koji se lani vratio s odsluženja haške kazne u španjolskom zatvoru.
Hoće li se Rajić ponovo skrivati pod imenom Viktora Andrića ili Jakova Kovača, kao što je to – isprva uz blagoslov hrvatskog državnog vrha, a potom uz puni angažman čuvara Tuđmanova državnoga zavjeta koji su se zavukli u obavještajno podzemlje – radio od 1995. do 2003. dok ga je Haški tribunal tražio zbog masakra u Stupnom Dolu? Ili će možda pronaći neki novi, još nerabljeni pseudonim iz priručnog imenoslova hrvatskih vitezova?
Kako god da se Ivica Rajić danas zvao, nije ga jednostavno pronaći.
Vladimir Matijanić, novinar Slobodne Dalmacije, naumio je pokucati na vrata zaboravljenog asa, ali nije stigao dalje od parlafona pred ulazom u zgradu gdje je Republika Hrvatska svojedobno smjestila jednog od svojih VIP-štićenika i onda se godinama, na sva pitanja Haškog tribunala o Rajiću, pravila da ne zna ništa osim da je traženi propao u zemlju.
Elem, pritisnuo kolega zvono na kojemu piše »Rajić«, a iz zvučnika mu se javio ženski glas i kazao da traženi stanar već nekoliko dana nije u Splitu i da nema pojma o tome zbog čega je opet postao predmet medijske znatiželje.
A Matijanić se na Rajićevu splitsku adresu zaputio ne bi li čuo kako sam stanar komentira informaciju da mu je vlasništvo nad stanom zamrznuto u sklopu USKOK-ove istrage o sumnjivoj kupovini, obavljenoj 1996. godine proračunskim novcem što ga je Hrvatska izdvajala za financiranje Herceg-Bosne.
Prema toj informaciji sa splitskog suda, za Rajićevo stambeno zbrinjavanje posebno je zaslužan Ante Jelavić – tadašnji zamjenik ministra obrane HR H-B, a kasniji predsjednik HDZ-a BiH i član Predsjedništva BiH – kojega se sumnjiči da je time počinio kazneno djelo »zloupotrebe položaja i ovlasti u vezi s ratnim profiterstvom«, dok se na krajnjega korisnika 750 tisuća proračunskih kuna kojima je plaćen stan sumnja da je svoga dobrotvora potaknuo na taj financijski manevar.
Ako je informacija kojom barata splitski list točna, živo me zanima tko će i kako dokazati da su Jelavić i Rajić ono što im se stavlja na teret počinili bez znanja i suglasnosti tadašnjega državnog vrha Republike Hrvatske.
Tko će im dokazati da proračunska sredstva za financiranje Herceg-Bosne nisu upotrijebili upravo za ono čemu su bila i namijenjena? Jer nikakva tajna nije da su Tuđman, Šušak und jahranen osigurali pozamašnu svotu kojom bi se – u vidu kuća, stanova i drugih nekretnina – platila usluga što su je hrvatskim vlastodršcima učinili oni bosanski Hrvati koji su pristali da budu izručeni Haškom tribunalu, iako nisu počinili zločine za koje ih se teretilo.
I nikakva tajna nije da je službeni Zagreb računao kako će njihovim izručenjem odvratiti Haag od traganja za stvarnim krivcima, kako onima što su se pod lažnim imenima krili po kradom kupljenim stanovima, tako i onima koji su sponzorirali njihovo skrivanje.
Stoga je i Jelavić, plativši Rajićev stan budžetskim sredstvima za financiranje Herceg-Bosne, zapravo investirao u zaštitu hrvatskoga državnog vrha od sudske odgovornosti za ratne zločine počinjene u BiH. I stoga Ivicu Rajića ne treba tražiti u tom stanu, nego na adresi Republike Hrvatske.
