– A šta to ne može a da ne pukne? – Pa to što je puklo i u Hrvatskoj, i u Bosni, i na Kosovu… Kad ljudi više ne mogu skupa, onda mora puknuti. A vidiš da Makedonci i Albanci više ne mogu… – A ti poznaješ sve Makedonce i sve Albance, i svi su ti oni rekli da ne mogu skupa? – Kakvo ti je to glupo pitanje? Pa nitko ne poznaje sve Makedonce i sve Albance… I zašto bi ih morao poznavati da bi zaključio da oni ne mogu skupa?! – A poznaješ li ijednog Makedonca ili Albanca? – Poznajem situaciju. Pratim na televiziji, čitam u novinama. Neodrživo je to. Pazi, netko ubije četiri makedonska mladića u ribolovu i još likvidira petog kao svjedoka, a svi odmah znaju da su počinitelji Albanci i onda krenu napadi na albanska sela… – Koji su ti to svi? Niti itko išta zna, niti svi tako misle. – Ali se uglavnom sumnja… – Na nepoznate počinitelje albanske nacionalnosti? I to je tebi logično i razumno? – Nema ti u tim stvarima ni logike ni razuma. – Misliš: nema ničega osim neizbježnog pucanja? – Ako ovo što se dogodilo nije dovoljan dokaz, onda ja stvarno ne znam šta još treba pa da ti postane jasno. Gledaš li ti, čitaš li šta ljudi govore? – Evo baš čitam kako jedna Albanka na čijoj su kući porazbijani prozori moli novinare da to ne slikaju. I još kaže da razumije ljude koji su to napravili i da se ne ljuti na njih. – A ona kao ne razumije da su joj prozore polupali Makedonci, i to samo zato što je Albanka? – Ona razumije da su to napravili ljudi koji su prokuhali zbog zločina nad mladićima. I sama kaže da duboko žali zbog smrti nedužnih ljudi. I da novinare moli da ne fotografiraju slomljena stakla na njenoj kući, jer ne želi da se ta tragedija zloupotrebljava. – Kažeš: žali zbog smrti nedužnih ljudi? Pa i ona je nedužna. I nju treba žaliti. – Pa baš zato što je nedužna, ona ne želi da je žale oni što bi u znak žalosti nanijeli zlo ili nepravdu nekim drugim nedužnim ljudima. – I ti sad od nje praviš heroja? – Ne. Jer nju ne zanima da se od nje pravi bilo što – ni heroj ni žrtva. Niti bi htjela da o njenim prozorima brinu oni što bi razbijali bilo čija stakla. – Samo ti zatvaraj oči pred stvarnošću… – A ta žena, po tebi, nije stvarna? – Ne kažem da nije, ali prava stvarnost ti je, evo, ovdje – na etničkoj karti Makedonije. Ovo narančasto, vidiš, to ti drže Makedonci. Ovo tu, ne znam koja je ovo boja, ni sivo ni roza, to su ti Albanci. Ove dvije oker fleke, to su ti Turci. A ovo plavo… Jebiga, u Jutarnjem ne piše koji su ovo plavi, a pokrivaju veći teritorij od Turaka. Ali tko su, da su, tu nema mira… – To plavo, to su ti jezera. – Ne lupaj gluposti! Kakva jezera na etničkoj karti? – Ohridsko, Prespansko i Dojransko.