Iznenadilo bi me ako je Günter Grass doista iznenađen onim što je uslijedilo nakon »Onoga što se mora reći«, nakon te njegove pjesme koju su ove srijede objavili Süddeutsche Zeitung, El Pais, The New York Times i La Repubblica. U svojemu obračunu s vlastitom šutnjom njemački je pisac ispisao i sljedeće stihove, koje citiram u hrvatskom prijevodu što je s potpisima Anne-Kathrin Godec i Miljenka Jergovića objavljen istoga dana: »Opće prešućivanje činjenica, / kojem se moja šutnja podredila, / osjećam kao tešku, opterećujuću laž / i kao prisilu, uz kaznu u slučaju nepoštovanja: / presuda ‘antisemitizam’ sasvim je uobičajena.«

  Grass je, dakle, baš zato što nikada nije bio antisemit, mogao biti siguran da će ta uobičajena presuda biti donesena i u njegovu slučaju, dočim se usudi progovoriti da će izraelski udari na Iran – što nam ih trbuhozborci humanitarnog intervencionizma sladostrasno navješćuju iz dana u dan – »ugroziti ionako krhki svjetski mir«. Mogao se kladiti da će ga, čim dovede u pitanje etičnost njemačke ispomoći u dodatnom naoružavanju izraelskog ratnog stroja, domovinske konzervativne novine na svojim naslovnim stranicama rasturati kao »vječnog antisemita«.

  Mogao je pretpostaviti da će predsjednik Centralnog savjeta Židova u Njemačkoj Dieter Graumann njegovu antiratnu pjesmu nazvati »pamfletom mržnje«, jer čime da ga osim takvom političko-estradnom etiketom počasti čovjek koji ne shvaća da svojim inzistiranjem na posjetu Bastiana Schweinsteigera i ostalih njemačkih nogometaša Auschwitzu zapravo promovira estradizaciju sjećanja na Holokaust?! A mogao je – pogotovo to je mogao – naslutiti da će ga antisemitom nazvati i Benjamin Bibi Netanyahu, izraelski premijer i ikona svjetskoga mirotvorstva, koji se nije ustezao ni od toga da izvali kako Grassove »ignorantske i sramotne« stihove »mora osuditi svaka poštena osoba na ovom svijetu«.

  Grass je, dakle, mogao očekivati da će se nakon »Onoga što se moralo reći« djelitelji antisemitskih etiketa baviti uglavnom njegovom SS-ovskom prošlošću i da ga od toga neće zaštititi ni sve one tisuće stranica što ih je napisao u osudu nacističkog zla i s kojih svaka ljudska savjest biva pozvana da više nikada i nigdje ne dopusti da se nad bilo kim vrši ne samo pogrom, nego i bilo koji oblik nasilja. I da će se tim etiketama pokušati prikriti ono što bi i utjerivači politike u kosti, ali i ljepodusi koji bi poeziji oduzeli pravo da izravno propituje političke i sve ostale manipulacije nad stvarnim ljudima u stvarnom svijetu, najradije zatajili.

  A zatajili bi Grassove stihove: »I priznajem: ne šutim više, / sit sam licemjerstva Zapada; / i želim se nadati, / ukinuti svako prešućivanje, / pozvati izazivače stvarne opasnosti / da odustanu od nasilja / i insistirati da se dopusti / nesmetana i trajna kontrola / izraelskog atomskog potencijala / i iranskih atomskih elektrana / od istih međunarodnih institucija / prihvaćenih u vladama obje zemlje.«

  Pa neka stoga »svaka poštena osoba na ovom svijetu« najprije pročita pjesmu Güntera Grassa i ako u njoj pronađe ikakav zagovor zla, nasilja ili nepravde, neka onda slobodno kaže ono što sam misli da se mora reći. A tko misli da je njemački pisac unaprijed pročitan, neka skupa s Netanyahuom pjeva »Green Green Grass Of Homeini«.