– Jesi čuo šta kaže Nadan Vidošević na Brown forumu u Opatiji?

   – Misliš na ono da »Hrvatska ima neki čudni, tanki oblik kroasana, pa smo osuđeni na kooperaciju s našim susjedima«?

   – Ma ne to…

   – Meni je to genijalna izjava. Da Hrvatska nema čudni, tanki oblik kroasana i da nismo osuđeni na kooperaciju s našim susjedima, naš Nadan nikada ne bi prodao Dalmacijacement Talijanima.

   – Ne možeš reći da je baš on prodao…

   – Dobro, nije. On je samo poštivao činjenicu da smo osuđeni na kooperaciju sa susjedima.

   – Ma pusti to s kroasanom. Meni je puno veselije kad Vidošević kaže da socijalizam još ima toliko snažan utjecaj da predstavlja »kočnicu snažnijem iskoraku pojedinih lokalnih jedinica«.

   – A zamisli da socijalizam nije tako žilav… Onda bi ona lokalna jedinica u Gorskom kotaru napravila takav iskorak da na Nadanovo imanje ne bi presadila samo onu stoljetnu lipu nego čitavu šumu. Ako treba, i čitav Gorski kotar.

   – A još kad Vidošević izvali da je problem to što je »Hrvatska četiri desetljeća osiguravala individualni standard stanovništva na način da se zaduživala u inozemstvu i onda inflatorno financirala vlastiti standard«.

   – Baš se on sekira zbog tog problema. A zamisli da se Hrvatska nije zaduživala… Kako bi mu osigurala takav individualni standard da ima toliko šuma, pješčanih uvala, placeva po Kupresu, Pisarovini i kojekuda, toliko kuća, vila, apartmana? Kako bi se siroti Nadan dočepao Meštrovićevog atelijera i svih onih umjetnina?

   – Ma ne misli on na svoj standard nego na standard svih onih stanovnika Hrvatske koji nemaju ništa od toga. Hrvatska se, kako ne kužiš, zaduživala da sirotinji omogući preživljavanje, a Nadan se za sebe pobrinuo sam…

   – Ah da, on od Hrvatske nije imao nikakve koristi…

   – Nego je ona imala koristi od njega.

   – Pa naravno. On je sve, rekao je to sto puta, stekao vlastitim radom i vještim ulaganjem.

   – Da, čisti luzer. Altruist. Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto. Zato ga potpuno razumijem kad u Opatiji govori kako »mi mentalno nismo spremni živjeti od vlastitog rada«.

   – Je li to bila njegova propovijed ili ispovijed?

   – Misliš: je li mislio na nas ili na sebe? Valjda na nas. Znaš da on nikad ne misli na sebe.

   – Možda si je ovaj put dopustio luksuz da malo misli i na sebe. Možda je htio izazvati sažaljenje širokih narodnih masa. Da pustimo suzicu nad čovjekom koji je toliko toga stekao vlastitim radom, a pritom, siromah, osjeća da svemu tome nije mentalno dorastao.

   – Misliš da je htio reći kako nije mentalno sposoban uživati u svemu što je stekao radom?

   – Ne, mislim da se htio požaliti kako ne stigne popamtiti što je sve zaradio. Da ga sve što stekne samo gura u sve veću mentalnu zaostalost.

   – Kako je to moguće?

   – Tako što su mu prsti brži od pameti.