Ovim intervjuom želim prekinuti ideološke podjele u Hrvatskoj« – glasio je naslov pod kojim je Jutarnji list posljednjeg petka u travnju najavio da će sutradan u svome Magazinu – »najboljem subotnjem političkom prilogu« – objaviti razgovor s predsjednicom države Kolindom Grabar-Kitarović. A kad je svanulo subotnje jutro, pokazalo se kako samo onaj tko još u petak nije naslutio da je taj naslov poslovično obećavajući koliko i ludome radujući, ima razloga da se, zdravim razumom neometan, raduje predsjedničinim riječima.
Priču o ideološkim podjelama Kolinda Grabar-Kitarović je u razgovoru s Jelenom Lovrić nametnula sama, nakon serije pitanja o prvih sto dana Vlade pod vodstvom Tihomira Oreškovića i najzad objavljenom Nacionalnom programu reformi. Zamoljena da prokomentira govorkanja o preslagivanju Vlade ili novim izborima, predsjednica je poručila da u ovom trenutku nisu ispunjeni uvjeti za raspisivanje novih izbora, da ona ne može ulaziti u međukoalicijske sporazume i rasprave, ali da neće dopustiti da »njihove razmirice utječu na izvršenje reformi«.
Kazala je kako »do određene mjere razumije frustracije gospodina Oreškovića«, koji »zna što bi trebalo učiniti, ali sam to ne može napraviti«, pa mu »treba politička potpora njegovih partnera«. Predsjednica nam nije otkrila tko to frustrira premijera i koji mu to koalicijski partneri uskraćuju potporu, ali je zato kao glavni uvjet za postizanje »političkog i društvenog konsenzusa oko potrebnih reformi« i za njihovu realizaciju postavila zahtjev »da se prestanemo ideološki dijeliti i sukobljavati«.
Požalila se potom predsjednica kako je »strahovito razočarana produciranjem posve nepotrebnih ideoloških ratova« do kojih dolazi zbog »idejnoj i političke nemoći«, te »nedostatka ideja nekih naših političkih aktera da se nose s izazovima sadašnjosti«. I mudro zaključila kako je »najlakše napraviti distrakciju na ustašama i partizanima«.
Na upit Jelene Lovrić – može li govoriti malo konkretnije i kazati tko producira takve sukobe? – predsjednica je najkonkretnije moguće odgovorila kako »nije teško prepoznati tko se u Hrvatskoj isključivo bavi prošlošću, crno-crvenim ideologijama, tko stalno druge optužuje za ovo ili ono«, te svečano izjavila kako se ona »time ne želi baviti«. I pohvalila se kako je »u jednom trenutku, kad je došlo pitanje Jasenovca, osjetila potrebu to prelomiti i sa svoje pozicije predsjednice države vrlo jasno reći neke činjenice o tzv. NDH i današnjoj Hrvatskoj«. Koliko je na tu njezinu potrebu utjecao interventni posjet Nicholasa Deana, američkog posebnog savjetnika za holokaust, Kolinda Grabar-Kitarović, naravno, nije rekla… Ali to ionako nije teško prepoznati.
»Rekla sam sve što sam mislila da treba reći o Jasenovcu. Ali, odlučila sam da ove godine neću ići ni u Jasenovac, ni u Bleiburg. Neću, jer više ne želim sudjelovati u tim ideološkim podjelama. Ne želim kao predsjednica participirati u njihovu daljnjem intenziviranju. Želim to završiti«, kazala je predsjednica zauzevši blaženu ekvidistancu i naprasno proglasivši kraj povijesti Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Na Pantovčaku je tako zavladao dugi svjetski i hrvatski mir. Ili ipak nije?
Raspričala se predsjednica kako je »pokrenula inicijativu za dijalog« i kako je »u razgovoru s predstavnicima manjina apelirala da sjednemo, dogovorimo se, te napravimo nekakav plan za promicanje dijaloga i tolerancije«, budući da smo »ovdje u javnoj komunikaciji spali na vrlo niske grane ne samo osobnog vrijeđanja, nego i stvaranja vrlo dubokih rascjepa u narodu, između većinskih Hrvata i manjina«.
Na temelju čega se u glavi Kolinde Grabar-Kitarović stvorila slika podijeljenosti hrvatskih građana na većince i manjince, to se iz njezina intervjua Jutarnjem listu nije moglo doznati. Ali moglo se jasno vidjeti koga ona smatra uzročnikom tih dubokih rascjepa…
»Ne niječem da manjine imaju problema, imaju, ali u razgovoru, uz međusobno uvažavanje, sve je moguće dogovoriti«, kazala je predsjednica Republike, da bi u nastavku razgovora potpuno otvorila karte: »Nažalost, dio političara pokušava manipulacijama Hrvatsku prikazati kao državu koja je odjednom zaplovila u nekakav ustašluk. Reći ću vam iskreno: vjerujem da onu svastiku na Poljudu, za koju počinitelj još nije pronađen, nije iscrtao nikakav desničar, nego je to učinio netko s namjerom da Hrvatsku pokaže u negativnom svjetlu, kao zemlju povampirenog fašizma. Neću reći da nema takvih primjera, ali to su individualni slučajevi koje duboko osuđujem.«
Vrlo je zanimljiva predsjedničina potreba da izrazi svoje iskreno uvjerenje kako poljudsku svastiku nije iscrtao nikakav desničar nego nekakav nedesničar koji je Hrvatsku htio pokazati kao zemlju povampirenog fašizma. I još je zanimljivije što gospođa Grabar-Kitarović – kad se već upustila u javno nagađanje o autoru kukastoga križa na splitskom travnjaku – nije osjetila jednaku potrebu da navede barem dva-tri »individualna slučaja« masovnog izvikivanja fašističkog pokliča, pa da saznamo dijeli li i ona mišljenje svojih političkih kompanjona kako se i u tim stadionskim i uličnim prigodama radilo o ubačenim provokatorima, a ne o hrvatskim za-dom-spremnim desničarima.
Ali i bez toga se intervju Jutarnjem listu kojim je predsjednica Republike, kako sama kaže, odlučila »zatvoriti poglavlje ideoloških podjela i sukoba« i potaknuti »stvarno okretanje budućnosti«, teško može pročitati ikako drugačije osim kao prigodni pokušaj friziranja stvarnosti. I velikodušnog odbacivanja osobne odgovornosti za pretvaranje ove zemlje u dom za bježanje.
