Revoltiran je Milan Kovač – barakaš, jarunac, saborski zastupnik HDZ-a, predsjednik Hrvatskog fonda za privatizaciju, ministar privatizacije i upravljanja imovinom, ministar za provođenje posebnih odnosa između RH i FBiH i odnosa s BiH (da, tako se to zvalo…), a potom i potpredsjednik Pašalićeva Hrvatskog bloka – što mu stranački vrh nije čestitao na ponovnom stjecanju HDZ-ove članske iskaznice, nego je verifikaciju njegova povratka u staro jato prepustio Visokom časnom sudu. Toliko je novi stari HDZ-ovac revoltiran da putem novina poručuje kako će svoju novu iskaznicu osobno vratiti predsjednici Jadranki Kosor. On, kaže, nema ambicija da preuzme ikakvu važnu dužnost u HDZ-u, želja mu je da bude samo običan član, ne očekuje nikakvu dobit, kao što je – izuzme li dva bypassa – nije imao ni prije nego što je s Ivićem Pašalićem otišao iz navodno detuđmaniziranog HDZ-a, pa ako im ne treba čak ni takav neambiciozan, eto im iskaznica! 

    Milan Kovač se žali da danas, unatoč povlaštenoj saborskoj mirovini, živi teško, jer mora brinuti o brojnoj obitelji, pa bi mu dobro došao bilo kakav dodatni posao, makar i onaj običnog čuvara na nekoj građevini. Ako se pitate kako je moguće da su u ovoj zemlji čak i ljudi s povlaštenim mirovinama postali socijalni slučajevi, nije zgorega da vas podsjetimo da su Republiku Hrvatsku na bespuća takve gospodarske zbiljnosti poveli ljudi poput – Milana Kovača. 

    Ministar privatizacije je svoju socijalnu osviještenost pokazivao u mnogim prigodama, pa tako recimo i u onoj davnoj priči o sumnjivoj prodaji Večernjeg lista, kada je znatiželjnom i grintavom pučanstvu održao sljedeću lekciju: »Ljudi u Hrvatskoj se moraju naučiti da će sutra taj novi vlasnik vjerojatno na međunarodnoj burzi prodati dionice i radnici koji rade neće znati tko im je vlasnik. Ne trebaju ni znati.« Ili kada je ovako branio stečevine privatizacijskog pustošenja: »Najviše nas napadaju oni koji su 1990. i 1991. godine predlagali da se svim građanima Hrvatske besplatno podijele društvena poduzeća. I sada možemo simulirati kakva bi u tom slučaju bila situacija. Ljudi bi, ne znajući što su dionice i tržište kapitala, u kratkom roku sve rasprodali, pa bi vlasništvo imao isti ili možda i širi krug ljudi. Ljudi koji i danas imaju udjele u poduzećima vjerojatno bi za isti novac imali možda pet-šest puta više.« Ili kada je osiromašenim šljakerima opalio dodatnu čvrgu izjavom da su oni »koje danas nazivaju ”tajkunima”, preskupo platili dionice kupljene od malih dioničara«. 

    Ili kada je na sebi svojstven način dijagnosticirao krivce za nezadovoljstvo pučanstva ostvarenim blagostanjem do kojega ga je dovela HDZ-ova vrhuška: »Suština je socijalnih problema između velikih želja hrvatskog naroda i manjih mogućnosti hrvatske države. Taj jaz se povećava iz dana u dan na krilima žutog, a sad već i crvenog tiska, koji uvjerava javnost da bi Hrvatska mogla biti Švicarska.« 

    Tako je, eto, govorio jedan od tvoraca hrvatskog privatizacijskog čuda. Nadajmo se da u ovoj zemlji ipak ima socijalno osjetljivih ljudi koji će bivšemu ministru – unatoč njegovim riječima i djelima – omogućiti da zaradi koju kintu čuvajući neku novu građevinu. Jer se na starim HDZ-ovim krađevinama više nema što čuvati.