S »Uprknućem« ili mimo prostora uprknutosti, Jerko Rošin briljira. Mislilac čijom je nezaboravnom izjavom »Mislim da je Sanader napravio jedan genijalan potez što ga ograničenost naših spoznaja nije u stanju shvatiti.« u ljeto 2009. svečano otvorena ova rubrika, zaslužuje da ga pamtimo i po najnovijem biseru, prosutom na T-portalu, a koji glasi: »Kockarnica živi dosta introvertno, ne vjerujem da će sebi privlačiti djecu ili da će se stvarati neredi. Publika nije takva, ne pamtim da su se u kockarnicama događali incidenti.« 

    Tim riječima je primijenjeni pjesnik splitskog urbanizma reagirao na prigovore stanara POS-ova naselja na Brodarici zbog toga što se u prostor, svojedobno predviđen za čitaonicu i mini-teatar, ovih dana useljava kockarnica »Blue Sky«. Dodatnu težinu Rošinovoj tezi o »introvertnom životu kockarnica« daje činjenica da je upravo on projektant tog splitskog stambenog naselja, izniklog na mjestu gdje su – sve do općeg tranzicijskog procvata – u tri smjene radili pogoni kombinata »Jugoplastika«. I da projektom nije bilo predviđeno da se na svega trideset metara od dječjega vrtića smjesti igralište za ovisnike o ruletu i ostalim igrama na sreću i nesreću. Kao što nije bilo predviđeno ni da se u takav prostor »introvertnog življenja« ulazi s trga koji je zaživio kao glavno okupljalište djece iz kvarta. 

    Stanari Brodarice, za razliku od Jerka Rošina, nemaju razumijevanja za ovakvu prenamjenu prostora, pa obilaze institucije pokušavajući nadležnima objasniti kako je dopuštenje za otvaranje kasina na toj lokaciji izvan svake pameti. No, svi se nadležni – čim čuju o čemu se radi – proglašavaju nenadležnima, uvlače glave među ramena i recitiraju kako je sve urađeno po zakonu. I doista je tako: Ministarstvo financija, koje je tvrtki »Blue Sky« odobrilo da otvori kockarnicu u susjedstvu dječjega igrališta, držalo se važećega Zakona o igrama na sreću kao pijan plota ili kao kockar jackpota. A zakon je – svaka mu čast i slava! – zadovoljen tako što je prostor budućega kasina a nikadašnje čitaonice, vještim izmjenama prostorne dokumentacije, pripojen obližnjem hotelu »Atrium«. 

    Tumači paragrafa nemaju sluha za strahove roditelja s Brodarice, a teško da će ga imati i šira javnost. Jer kockarnica i automat-klubova ima toliko i na svim mogućim mjestima da se jedva i primijeti kad negdje nikne neka nova takva igraonica. A ako se i primijeti, odmahne se rukom kao pred višom silom. Baš kao što se rezignirano odvraćaju pogledi kada na sustavno silovanim javnim prostorima nikne dokaz novoga nasilja. 

    Malodušne je i na sve navikle ljude sve teže uvjeriti da prostački tretman prostora nije temeljna odlika urbanizma nego, naprotiv, pronevjera ideje uređenoga grada. I stoga je krajnje vrijeme da zaživi ona stara zamisao Mladena Škreblina o mreži »lokalnih urbanističkih ambulanti« gdje bi se građani u suradnji s urbanistima angažirali na primarnoj zdravstvenoj zaštiti napadnutih, oboljelih i obesmišljenih prostora zajedničkog života. Koga još zanima ozdravljenje životnoga prostora, neka potraži Škreblinov tekst na H-alteru. A onima nepovratno uprknutima u vlastite džepove ostaje Jerko Rošin. I ostaju mu kockarnice kao prostor introvertnosti iliti – kažimo to hrvatski – uprknuća.