Desetak dana uoči 21. obljetnice pogibije Josipa Jovića, Slobodna Dalmacija donosi priču o sustavnim obmanama kojima su najviši državni dužnosnici častili njegovu obitelj. Budući da se redarstvenik koji je ubijen na Uskrs 31. ožujka 1991. službeno vodi kao prva žrtva Domovinskog rata, njegov grob u Aržanu je postao nezaobilazno mjesto sezonskoga hodočašća za hrvatske političare kada ih, onako s proljeća, kalendar i protokol upozore da je došlo vrijeme za ceremonijalno puštanje suza i paljenje svijeća. Osim što na tom seoskom groblju državna vlast svake godine ritualno demonstrira vlastitu živost, njezini predstavnici ne propuštaju prigodu da, praćeni kamerama, svrate i u dom Jovićevih, gdje naizgled sućutno i naizgled srdačno razgovaraju s Josipovom majkom, bratom i sestrama, i gdje se naočigled infantilno pekmeze dok svojim naizgled zainteresiranim pitanjima tipa »A koliko ti imaš godina? A u koji razred ideš? A kad si prije narasla tolika? A koliki si ti momak, sigurno ćeš biti košarkaš?« dosađuju svoj djeci na koju naiđu, svim nećakinjama i nećacima čije rođenje Josip Jović nije doživio.

  Slobodna Dalmacija otkriva da su neizostavnim dijelom tih protokolarnih posjeta postala i obećanja raznoraznih premijera, premijerki, ministara, saborskih zastupnika i još kojekakvih državnih dužnosnika da će obitelji amblematske žrtve Domovinskog rata pomoći da riješi egzistencijalni problem – da pronađe nekakvo stalno zaposlenje za Josipova brata Tomislava, kvalificiranog vozača koji za nezaposlenu suprugu i troje djece skrbi radeći s vremena na vrijeme kao nadničar na građevinama. Obećavao je, nabrajaju Jovići, Ivo Sanader, obećavao je Ivica Kirin, obećavala je i Jadranka Kosor, koja je, štoviše, osobno zadužila Božidara Kalmetu da riješi problem, a on je koliko odmah poslao svoga izaslanika Svemira Vrsaljka… Od svih obećanja što su ih čuli u svojemu dnevnom boravku, najviše su, kažu, vjerovali onim Sanaderovim, ali – »ode Sanader, ode i Tomislavov posa’«. Dođe potom Jadranka Kosor, no – znate već – kuda Ivo, tuda i ona, a Tomislavov posa’ niotkuda.

  Sada se obitelj Jović uzda u najnovije obećanje, ono što je stiglo od aktualnog ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića koji je, kako sam kaže, »izrazio spremnost da se problem riješi i čini sve što je u okviru njegovih mogućnosti da tako i bude«. No, dok novinar Slobodne postavlja retoričko pitanje: »Zašto brat prvoga junaka Domovinskog rata, u kojega se svake godine krajem ožujka kunemo, ne bi bio privilegiran i dobio posao?«, Ostojić ima razloga da bude na oprezu. S jedne strane, sada je dužan obavijestiti javnost je li ispunio što je obećao, a s druge se pak strane ne bi trebao začuditi ako ga zbog »privilegiranja« Tomislava Jovića prozovu upravo oni korifeji transparentnosti što su se pred familijom žrtve plitvičkoga krvavog Uskrsa razmetali svojim praznim obećanjima.

  Jovićeva obitelj bi, vjerujem, živjela jednako teško, ali mirnije i zadovoljnije, da u svoj dom nije puštala sve te protokolarne sućutnike. A i Josip Jović bi mirnije počivao da umjesto svite iz crnih limuzina na njegov grob – kako je to u svome pokušaju obrane od najezde žrtvohlepaca napisao pjesnik rođen na današnji dan prije 99 godina – ne dođe nitko do prijatelj drag.