Obilovala je ovotjedna »Bujica« riječima hvale za Zlatka Hasanbegovića.

Voditelj emisije – onaj teški domoljub što je devedesetih predano radio na jačanju ugleda Republike Hrvatske pozirajući u nacističkoj uniformi, zagovarajući ponovno otvaranje jasenovačkog logora i pozivajući na javno spaljivanje novina – prozivao je ovoga ponedjeljka hrvatske mainstream-medije zato što u njihovim anketama popularnosti Hasanbegović ne kotira nikako, iako je »evidentno najpopularniji HDZ-ovac«, koji »na skupovima doživljava ovacije«, a kako ih i ne bi doživljavao kad »ljudi svog ministra kulture naprosto vole«…

Tolika Hasanbegovićeva omiljenost – otkrio je voditelj – ne sviđa se ne samo ljevici nego »ni nekima u HDZ-u«, pa se zato »u emisije na HRT-u guraju neki drugi likovi, a Hasanbegovića se zaobilazi«. No, sve će se to valjda promijeniti, onog sretnog dana kad se »Bujica« razlije po Prisavlju…

O ministru kulture je s divljenjem govorio i gost emisije – onaj dandanašnji HDZ-ov saborski zastupnik s liste za dijasporu, bivši legionar i umirovljeni general, koji se među velikane demokratske misli u Hrvata upisao još prije 20 godina, kada je u Globusu izjavio: »Ovdje demokracija i nije potrebna. Nama treba vojna uprava i čizma u zube!« Ali dok još nema vojne uprave i čizme u zube, dobro mu dođe i Zlatko Hasanbegović…         

Stoga se uvaženi zastupnik Željko Glasnović na spomen ministra kulture oglasio kompetentnim prosudbama: »Hasanbegović govori istinu, on je znanstvenik. Povijest je znanost, to nije fantazija. On tretira kripto-orjunaše kako i zaslužuju… Đavo može podnijeti sve osim istine. Oni divljaju čim Hasanbegović progovori… Saznao je kako se trošio novac za kulturu i krenuo uvoditi red.«

U to uvođenje reda, kojemu se dive bujanci i čizmo-dentalci, valjda spada i Hasanbegovićev najnoviji pothvat: drastično smanjivanje dotacija novinsko-izdavačkoj kući Edit, zbog čega je ugroženo izlaženje dnevnog lista La Voce del popolo, revije Panorama, dječjeg lista Arcobaleno, kulturnog časopisa La Battana i niza književnih naslova.

»Edit je stavka koja uopće ne pripada Ministarstvu kulture. Naše ministarstvo se ne bavi financiranjem manjinskih udruga«, pokušao je Hasanbegović opravdati svoj potez, svodeći jednu izdavačku kuću na manjinsku udrugu.

»Ovo je presedan, relikt, ugovor iz vremena kad su to dogovarali Furio Radin i Ivo Sanader u okviru nekog svog predizbornog sporazuma. No, to nije naša obaveza, i zato je ove godine odobreno pola sredstava, a ubuduće ni to, jer Ministarstvo kulture nema zapravo ništa s tim!« – priprijetio je ministar potpunim ukidanjem dotacija Editu.

Ministarstvo kulture pod upravom Zlatka Hasanbegovića, dakle, nema ništa niti želi išta imati s nakladnikom knjiga, časopisa i novina koje u Republici Hrvatskoj izlaze na talijanskom jeziku. Zašto?

Zato što ministar Editova izdanja ne smatra dijelom kulture ove zemlje?

Zato što kulturu hrvatskih Talijana želi izopćiti?

Zato što se njihove knjige, časopisi i novine ne uklapaju u njegovu zatucanu viziju »hrvatskog kulturnog identiteta«?

Ili zato što želi da ga hrvatska kultura pamti i po tome što bi se, zahvaljujući njemu, nakon 72 godine izlaženja mogao ugasiti jedini dnevni list na jeziku nacionalne manjine?   

Hasanbegović izjavljuje kako misli da država treba poduprijeti La Voce del popolo, ali, ali, ali…

»… Ali svaka ustanova mora se prilagođavati i stanju na tržištu. Tko druge novinare pita kako im je, a pogledajte koliko je tu zaposlenih?! Nije realno da oni opstaju, dok druge novine propadaju.«

Gospodar budžeta za kulturu, dakle, poseže za najkulturnijim mogućim argumentima – onim tržišnim. I pritom licemjerno suosjeća s »drugim novinarima« za koje nitko osim njega – duboko tronutoga njihovim sudbinama – ne mari, te s »drugim novinama« čija tržišna propast, eto, neće biti toliko strašna ako propadne i La Voce del popolo.

Nada se Zlatko Hasanbegović da će mu ti »drugi novinari« i te »druge novine« svojom šutnjom pripomoći da uspješno uguši sve drugačije medije, jer ih je – po njegovoj računici – zvjerinjak slobodnog tržišta učinio slobodnim od svake ljudske i profesionalne solidarnosti. Nada se taj ministar kulture zatiranja, taj idol spaljivača novina i zagovornika jezika za zubima i čizme u zubima, da je njegov nacrealistički neoždanovizam jači od one krležijanske kutije olovnih slova.

I valjda zato računa da hrvatski novinari 3. svibnja – na Dan slobode medija – na prosvjedu pred Ministarstvom kulture neće dignuti glas i za La Voce del popolo.