O lijepa, o draga, o slatka slobodo… Silno si nam, slobodo, uznapredovala od Gundulića naovamo. I toliko si se razmahala da u gradu, koji te je kao svetinju uzdigao na svoj barjak, danas nema kina »Sloboda«. I tako držimo do tebe – lijepe nam, drage nam i slatke – da se ne vrtiš ni na repertoaru jedinoga kina u slobodarskom Dubrovniku, onoga što egzistira u dvorani »Visia«. Držimo do tebe kao da nam je Dubrovnik oslobodio Milorad Dodik i kao da se slavna Dubrovačka Republika pretvorila u Republiku Srpsku, gdje za nepoćudne filmove nema ni kina ni slobode. 

U Dubrovniku se kino »Sloboda« renovira, a kino »Visia« – kao podstanar u prostoru čiji je vlasnik Dubrovačka biskupija – ima slobodu da prikazuje samo one naslove zbog kojih grintavome stanodavcu neće puknuti film k’o Dodiku kad se nađe »u zemlji krvi i meda«. A ta je sloboda eto tolika da Dubrovčani neće vidjeti film koji ljude oslobađa od predrasuda i od predrasudama proizvedene navike da se prema ljudima drugačijim od sebe ponašaju kao prema bićima čiji životi nisu vrijedni ničega osim prezira.

Neće se u Dubrovniku dopustiti ono što se znalo događati po drugim gradovima: da s projekcije »Parade« Srđana Dragojevića neki gledatelji izađu slobodniji nego što su ušli u kino-dvoranu, slobodni da sami sebi ili jedni drugima priznaju zbunjenost onim što im je uradio taj film. Na izlaznim vratima dvorane »Visia« nitko neće ni izgovoriti ni čuti onaj prvi komentar kakav se mnogim gledateljima »Parade« znao oteti dok se platnom spuštala odjavna špica: »Jebote, čudno mi je, ali ja nakon ovoga više ne mrzim pedere…«

Baš kao što se neće staviti na kušnju ni bilo čija sloboda da i nakon odgledane »Parade«, po svojoj slobodnoj volji i izboru, nastavi mrziti ili prezirati pedere, Srbe, Hrvate, Bošnjake, Albance, zaštitare… Pa tako, eto, ni sloboda da netko zapita: »A zašto zaštitare?« 

Za bilo čiji osjećaj slobode trebalo bi biti ponižavajuće kada direktorica »Kinematografa Dubrovnik« može kazati samo to da bi ta tvrtka – kao legalni kino-operater u zemlji na čijem je slobodnom tržištu, u čiju se neupitnost zaklinju i oni kojima nije stalo ni do kakvih sloboda što se ne plaćaju zlatom i srebrom, »Paradu« vidjelo preko 150 tisuća ljudi – »rado prikazala film, ali nije u mogućnosti, jer je pristala na traženje da se u dvorani ne prikazuje sadržaj koji se kosi sa svjetonazorom vlasnika«.

Za bilo čiji osjećaj slobode trebalo bi biti uvredljivo što se poštuje samo iznuđena rentijerska sloboda Dubrovačke biskupije da pučanima ograniči slobodu da u tom plaćenom podstanarskom prostoru gledaju filmove koji se slobodno vrte po drugim gradovima. 

Pa kad je već i poštovanja dostojni teolog poput fra Bone Zvonimira Šagija slobodan da pozdravi zabranu prikazivanja Dragojevićeva filma, premda ga – pretpostavljam – najvjerojatnije nije ni gledao, pa smatra da se radi o »reklamiranju homoseksualizma« kakvo bi u crkvenim prostorima bilo nedopustivo, neka i meni bude slobodno da mu preporučim da »Paradu« pogleda u nekom prostoru oslobođenom okova crkvenoga vlasništva.

Neka ga pogleda u nekom kinu gdje karte cijepa slobodan čovjek, a ne produžena ruka Crkve u kojoj jedni potiču a drugi toleriraju govor agresivne netolerancije. Govor o kojemu progovara »Parada«. I koji bi, ako mu se uzmogne, dokinuo i kino i slobodu.