Zar je trebalo sumnjati da će se u priču o makulaturnoj sudbini preko 100.000 knjiga iz ukinute Slavističke knjižnice u Frankfurtu, na što je ovdašnju javnost upozorila Snježana Kordić, uplesti neki hrvatski intelektualac koji će pokazati puno razumijevanje za počinjeni librocid? I koji će tvrditi da nakon ukidanja pojedinih slavističkih katedri zapravo nije ni došlo do uništenja pripadajućih im biblioteka nego samo do »prestanka duplanja nabave i čuvanja periodike, beletristike i znanstvene literature«? 

Posve očekivano je bilo da se tim povodom javi baš hrvatski intelektualac koji će manje-više indiferentnu javnost u domovini dodatno umiriti tvrdnjom da deložacijom tolikih knjiga nije počinjena nikakva šteta, nego da se sveučilišnim, javnim i privatnim knjižnicama pružila prigoda da preuzmu ono što im treba, dok za ostalim i ne treba žaliti, jer – »ono što nitko u Njemačkoj nije htio trebalo je reciklirati i osloboditi prostor za druge svrhe«.

A među tim suvišnim i smetajućim »kiselim papirima«, veli hrvatski intelektualac, gotovo da i nije bilo hrvatskih knjiga, pa ni oni rijetki što su se po našim novinama oglasili povodom uništenja slavističkih biblioteka ustvari nisu imali razloga za zgražanje. Jer čemu se uopće osvrtati za tisućama libara koji su prepušteni propasti, ako su to »uglavnom srpske knjige« ili pak – kako nas, pozivajući se na svjedočenje svoga prijatelja, informira hrvatski intelektualac – djela nesrpskih autora poput Josipa Broza Tita, Edvarda Kardelja, Borisa Kidriča…?! 

Hrvatski intelektualac Zvonko Pandžić, koji se ovom prigodom javio iz Würzburga, samo nastavlja misiju hrvatskih bibliofila s konca prošlog stoljeća. Recimo jednoga ravnatelja osnovne škole čije će ime nadživjeti riječi upućene kao apel za obnovu temeljito očišćene školske biblioteke:

»Naša školska knjižnica posjedovala je knjige i časopise koji su samozatajno iz sjećanja djece brisali hrvatsko ime, hrvatsku književnu baštinu i jezik. Od devet tisuća knjiga najveći broj otpada na pisce ordinarne četnike iz srpske, crnogorske i bosanske književnosti. Da bismo spasili zdravi duh naših učenika, morali smo otpisati šezdeset posto knjiga!«

Ili recimo jednoga potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske koji je usred Sabora koncem 1997. godine najavio da će »Vlada donijeti mjere za poticanje onog izdavaštva koje treba hrvatskoj državi«, te kao spasonosnu mjeru u oblasti knjigoštovlja naveo kako će Banski dvori »financirati javne knjižnice da se iz njih izbace knjige na srpskom i sličnim jezicima«. 

Ili, na koncu, jednoga predsjednika Društva hrvatskih književnika koji se zalagao za profilaktički pristup bibliotečnom fondu: »Što se tiče knjižnica općenito, recimo u Švedskoj, ako deset ljudi pročita jednu knjigu, ona se automatski spaljuje, jer se pretpostavlja da je netko od tih deset ljudi imao klicu neke bolesti. Mi nemamo takvu mogućnost, a sve počinje od školstva, od knjižnica.« 

Pa ako domaći biblioklasti s kraja prošlog stoljeća i nisu dovršili svoj posao, barem su ostavili duhovne sljedbenike poput hrvatskoga intelektualca iz ove priče. I oni danas, pred tolikim još nespaljenim knjigama, obnašaju svetu domoljubnu dužnost čuvara vatre.