Naslov u Večernjem listu glasi: »Uvedite dva zdravstvena i spolna odgoja – za djecu vjernika i djecu nevjernika«. I kaže sve ono što su čelnici 36 udruga, na čelu s GROZD-om, kršćanski prešutjeli u otvorenom pismu Milanki Opačić i Željku Jovanoviću, premda je jedini smisao njihove epistole baš onaj iz Večernjakova naslova – poziv na segregaciju u javnim školama. 

    Pismo što ga u ime tri tuceta udruga potpisuje predsjednik GROZD-a Ladislav Ilčić počinje pozdravom najavljenom uvođenju zdravstvenog odgoja u hrvatske škole i iskazima veselja što je ministarski dvojac »po pitanju vjeronauka u školama odlučili poštovati ustavno pravo roditelja na odabir«. A kako se i ne bi veselili kad Jovanović – i u intervjuu Tihani Tomičić u našem listu – na pitanje »Treba li vjeronauk izbaciti iz škola i vratiti u crkvu?« odgovara kako »ne vidi potrebu da se bilo što mijenja«?! I kada ministar prosvjete na primjedbu o diskriminaciji djece koja ne pohađaju vjeronauk prigodom upisa u srednje škole, umjesto jasne osude ponižavajućeg sustava, iznosi fraze o »čudnom, iako legitimnom načinu bodovanja«?! 

    Da, valjda je jedina nezgoda s tom očitom diskriminacijom – koju ministar ipak ne bi nazvao pravim imenom – što je pomalo čudna, iako legitimna… Kao što je i sa zadržavanjem vjeronauka u javnim školama sve u redu, jer se poštuje »ustavno pravo na odabir« nečega što je u biti protuustavno, ali je zato u skladu s međudržavnim ugovorima sa Svetom Stolicom, jačima i svetijima i od samoga Ustava. 

    Udruge se u rečenom pismu zapravo zalažu za proširenje stečenih vjeronaučnih pozicija i na nastavu zdravstvenoga, odnosno, spolnog odgoja, i to tako što – u ime tobožnje pluralnosti – pozivaju Opačićku i Jovanovića da u škole uvedu »barem dva programa zdravstvenog odgoja kako bi roditelji, u suradnji s djecom, mogli odabrati onaj koji je u skladu s njihovim sustavom odgojnih vrijednosti i svjetonazorom«. Jer bi, kažu, »nametanje jednog, uniformnog programa zdravstvenog ili spolnog odgoja značilo povratak u neka prošla vremena u kojima se samo jedan svjetonazor (‘znanstveni marksizam’) tretirao kao jedina znanstveno validna, vrijednosno neutralna i objektivna znanstvena paradigma«. 

    Kakve veze ima spolni odgoj sa znanstvenim marksizmom, to valjda može dokučiti samo Ladislav Ilčić u svojim seksualnim fantazijama. Što li se zapravo krije među koricama Marxovih i Engelsovih »Ranih radova«? Ispovijesti adolescenata koji su se, ne slušajući naputke dušebrižnika i pišobrižnika, igrali pišulincima i kokicama, pa došli na ideju o nužnosti svjetske proleterske revolucije? I u kakva bi nas to vremena vratilo uvođenje sekularnog seksualnog odgoja u škole? Možda u ona otprije 40 godina kada su takve pedagoške inicijative seksologa Marijana Košičeka odbacivane s moralističkim gnušanjem tadašnjih ideologa tabuizacije spolnosti? 

    Ilčićev prijedlog – unatoč njegovoj tvrdnji da »spolni odgoj nije matematika« – zapravo vodi prema totalnoj svjetonazorskoj segregaciji u javnim školama. Jer ako male »vjernike« od »nevjernih« vršnjaka razdvojimo na zdravstvenom odgoju, otvaramo vrata i odijeljenoj nastavi biologije, fizike, povijesti, zemljopisa, jezika… Sve do vjerničke i nevjerničke matematike. Ništa manje apsurdne od zdravstvenog odgoja za djecu vjernika i djecu nevjernika.