Uživaju hrvatski mediji u svojim izvještajima o posjetu Zorana Milanovića Bosni i Hercegovini, možda čak i više nego što je premijer guštao na svojoj prvoj diplomatskoj ekskurziji po obližnjem inozemstvu ili – kako bi to kazao jedan ugledni zagrebački portal – »vilajetu«. Raduje ih što Zoki Nazionale nije krenuo stopama Stjepana Mesića u obilazak baščaršijskih ćevabdžinica, nego u tradicionalnu sarajevsku konobu Ragusa. A kao dokaz ispravnosti Milanovićeva nastupa u BiH – ni kao mentora, ni kao tutora, već kao hrvatskog političara – uzimaju i to što je svoga socijaldemokratskog parnjaka Zlatka Lagumdžiju vješto navukao da demonstrativnim nedolaskom na ručak u Ragusu napravi faul na domaćem terenu.  

   Veseli hrvatske medije svaki pohvalni komentar premijerove turneje po Sarajevu, Vitezu, Mostaru i Širokom Brijegu, tim prije ako dolazi od bivših ministara vanjskih poslova poput Mate Granića i Gordana Jandrokovića. Ali kudikamo najveću radost morali su osjetiti urednici Slobodne Dalmacije, kad im je njihov herceg-bosanski dopisnik poslao mišljenje jednog uglednog poznavatelja em povijesnih prilika u susjednoj državi, em opjevanoga junaštva pripadnika loze Milanovića. Ekspert se zove Branko Milanović i predstavljen nam je kao »umirovljeni sudac koji se iz Gospića vratio u rodno Livno«. 

    No, prije nego što podsjetimo na Milanovićevu impozantnu sudačku karijeru, počujmo njegovu prosudbu o prezimenjakovom putovanju kroz Bosnu i Hercegovinu, te kroz prošlost i sadašnjost: »Nije što smo ista loza, nego je zaista pametan i odvažan. Nije to slučajno, genetika je iz njega progovorila. Njegovi preci nisu bili samo vojnici, nego i političari. A talent mora progovoriti makar u devetom koljenu… I Zoran se susreće s posljedicama rata s Turcima koji su vodili njegovi preci. U BiH žive i Bošnjaci, a njihov prvi čovjek izjavljuje da je turski premijer Erdogan ujedno lider Bošnjaka. Kamo to vodi? I svaka čast Zoranu što se napokon bez fige sastao s legalnim predstavnicima Hrvata.« 

    Ma svaka čast Slobodnoj Dalmaciji što je parahistorijsku kontekstualizaciju Zoranovog »boja protiv Turaka« povjerila nikome drugom do nekadašnjem gospićkom sucu, koji nije puki umirovljenik i povratnik u zavičaj, kakvim ga predstavlja splitski list, nego tip koji je nakon dugogodišnjega sramoćenja svoje profesije najzad dobio nečasni otpust. 

    Da, to je onaj Milanović koji se proslavio kada je »ličkoga Tuđmana« Josu Mraovića oslobodio optužbe za silovanje američke košarkašice Ilishe Jarett, usporedivši nasilno guranje prsta u anus s »običnim rukovanjem«. Da, to je onaj Milanović koji je Svetozara Karana osudio na 13 godina zatvora uz obrazloženje da je »skupa sa svojim precima sjedio na grbači hrvatskog naroda skoro 900 godina«, da su njegovi preci »činili genocid nad Hrvatima, i to ne samo u ovom ratu, već preko 500 godina, otkad su skupa s Turcima dolazili i uništavali Hrvate« i da sada »žele da zauzmu ono doklen je Osmanlija došao, a skupa s Osmanlijama doklen je došao optuženik i njegovi preci«. 

    Ma svaka čast Slobodnoj Dalmaciji što je baš ovog Milanovića izabrala za portparola premijerova »boja protiv Turaka«, i što je to uradila otvoreno i bez fige. I pritom pogodila kao prstom u anus. Ili kako bi to kazao bivši gospićki sudac: »Ruka ruci – nismo Turci!«