Je li od one velike i strasne ljubavi između Crkve i Države ostalo išta osim čeznutljivih sjećanja na vremena kad su hrvatski svećenici zdušno odbacivali optužbe o nedopustivosti te romantične veze i poručivali kako se »bez slobodne države ni Bogu ne mogu moliti«? Jesu li nekrsti što su iza svojih plotova siktali na zacopano gugutanje golubića s trona i oltara kao da se, Bože oprosti, radilo o protunaravnom bludu, danas napokon došli na svoje? I griju li sada ti ljubomorni skotovi svoje duše, ako ih uopće imaju, na ovom studenom vjetru što raznosi završne tonove romanse kojoj sve donedavno nitko živ nije mogao ni predvidjeti, a kamoli vidjeti kraj?  

 Ne, nije ta ljubav – kako se zlobno i pogrešno tumači – pukla zbog novca. Jer ona – ma što o tome mislili zagovornici revizije ugovora sa Svetom Stolicom – nije ni počivala na vulgarnom materijalnom interesu. Crkva bi, uvjeren sam, Državu voljela svim srcem, sve kada bi se ti ugovori i razvrgli, čak i pod cijenu da nikada više ne vidi ni lipu iz državnoga proračuna. Samo kad bi bila sigurna da i Država nju voli onim istim nekadašnjim žarom… 

    Veza se opasno zaljuljala tek kada je Država bacila oko na Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata, te ga naumila udomiti u svome Ministarstvu branitelja. Crkva je digla frku, spočitavajući Državi da jednu neovisnu instituciju želi staviti pod svoj nadzor, sa ciljem da onemogući njezinu djelotvornost. 

    – O kakvoj neovisnosti govoriš? Ured će biti neovisan i slobodan u svome radu koliko je bio i do sada. Uostalom, ja sam ga osnovala, a ne ti! – odbrusila joj je Država. 

    – Moš si mislit! Utopit ćeš ga u tom svom Ministarstvu branitelja! 

    – Ti to imaš nešto protiv Ministarstva branitelja? 

    – Nemam ništa. Ali mislim da to radiš samo zato da bi opstruirala istrage i minorizirala broj komunističkih žrtava. 

    – Kad je u Ministarstvu branitelja ikakav broj minoriziran? Jesi li zaboravila koliko je nakvasao Registar branitelja? 

    – To je bilo za vrijeme Jadranke Kosor. 

    – Biiiiiiip te Jadranka Kosor, jesi me čula?! Ti to meni hoćeš nalijepiti stigmu komunizma, kao da je Fred Matić, a ne ta tvoja Kosorica, bio partijski kadar! Meni koja ni riječ nisam rekla protiv tog Ureda i Zakona po kojem je osnovan! Uostalom, taj su Zakon izglasali i SDP-ovci, a ne samo tvoje hadezenjare! Je li mi to hvala što mi ni na kraj pameti nije bilo da kažem kako sve žrtve trebaju imati isti tretman, pa prema tome i žrtve nacifašizma, o kojima ti uopće ne razmišljaš i ne govoriš?! 

    – Ne biiiiiiip, molim te! Te navodne žrtve navodnog nacifašizma su imale svoje grobove. I spomenike. 

    – Neke su imale, dok im grobovi nisu oskvrnuti, a spomenici minirani, i to sve uz tvoj blagoslov! – uskopistila bi se Država. 

    – A ti si se, kao, bunila… – zajedljivo bi joj spustila Crkva, kada bi između nje i Države još bio moguć ikakav iskren razgovor, osim ovog izmišljenog. I kada bi između njih dvije bilo ljubavi do groba, a ne samo grobova u ime ljubavi.