Svakog jutra koje me zatekne doma, u šest sati začujem zvona crkve Svete Klare. I prije nego što otvorim oči, izustim molitvu rečene svetice: »Hvala ti, Bože, što si me stvorio!« Onda ustanem, dobauljam do linije, ubacim disk i nastavim s molitvama. »Hvala ti, Bože, što si stvorio muziku, da ne moram slušat ovu zvonjavu!« Jer zvuk crkvenih zvona je najljepši kad ga ne čuješ od pjesme Johnnyja Casha, Krisa Kristoffersona, grupe Bright Eyes, Sergia Endriga ili Kinksa, da ne nabrajam dalje, jer svako jutro druga pjesma sviće. Što bi rek’o pokojni Ivan Volarič Feo: »Najljepša su jutra ujutro.« Posebno kad zvonjavu poklopiš nekom zvučnijom molitvom koja, ako je predvode braća Davies, počinje s »Thank you for the days…« ili, ako jutarnju misu slavi velečasni Conor Oberst, s »The sun came up with no conclusions…«. Pa kad pristaviš kafu, još se jednom pomoliš: »Hvala ti, Bože, što si mi dao da otvorim oči uz Bright Eyes i pjesmu ‘I’m Wide Awake, It’s Morning’!« 

    Muzika je, vjerujte mi, najbolji lijek protiv svake vrste buke koja vas maltretira. A ako ovaj tekst ne čitate u zabitom selu do kojega još nije stigao asfalt, na planinčini ili na morskoj pučini, vjerujem da i vas iz noći u noć gnjavi prdnjava motora, da vas probudi treštanje nečega što đikani nalože do daske u svojim autima, pa onda, posve razumljivo, otvore prozore da se tutač provjetri od tog zvučnog zagušenja; vjerujem da i vas iz sna prenu pijani klinci dok jedan drugog ne čuju od urlanja »Svi pjevaju, ja ne čujem« ili da vas do sitnih sati pilaju teško podnošljivi zvuci s nekog koncerta na koji ne biste otišli ni pod prijetnjom privođenja. 

    Ne pomažu tu, znate već, ni šarene pilule, ni čepići za uši, ni brojanje ovaca… nijedan od recepata iz novinskih rubrika za self-help. Ali u svako doba noći i protiv svake vrste buke pomaže »Moondance« Vana Morrisona. I molitva: »Hvala ti, Bože, što si stvorio ovog munjenog Irca!« 

    Eto, takvu bih zvučnu zaštitu od srca preporučio i stanarima zagrebačke Ulice Ljudevita Posavskog kojima smeta buka iz, ispred i oko Tvornice kulture, od žamora uz paljenje cigareta na ulici do muzike koja bolje zvuči kad je uz cugu slušaš u prizemlju nego kad se dva-tri kata poviše prevrćeš u postelji. A preporučio bih je i onim splitskim grintavcima s predjela Dobri, bez obzira na to da li im san prekidaju obližnja crkvena zvona ili zvuci što dopiru iz kluba nazvanog po zvonaru pariške crkve Notre-Dame, pa onda – ovisno o izvoru buke – nazivaju ili ne nazivaju policiju. 

    Jedino ne znam kakav bi savjet bio od pomoći jakim snagama splitske policije – što temeljne, a što interventne – koje su na poziv stanara banule u klub Quasimodo, prekinule koncert mostarskog banda Zoster, pa muzičare ravno s pozornice, skupa s voditeljem kluba, odvele u komorne prostorije MUP-a. Nisam siguran da bi se ljudi koji su u stanju pohapsiti čitav band dok radi svoj posao – dakle, svira i pjeva! – ponašali išta razumnije sve da su i postupili po zakonu, pa prije intervencije pozvali Sanitarnu inspekciju da izmjeri količinu decibela. Jer što ako bi dežurni sanitarac, netom trgnut iz sna, čuo ime mostarske grupe, pa policajcu odbrusio da zbog zostera nazove hitnu pomoć? Da li bi u tom slučaju i sva publika zatečena na koncertu bila privedena na hitnu?