U jednom hrvatskom listu čitam uradak pod naslovom »Zuroff i Goldsteini zaboravili su što su sve Židovi činili u komunizmu!«. Ispod uratka potpisan je izvjesni Zoran Kotnik. Možda isti onaj Zoran Kotnik kojega je Glas Koncila nedavno intervjuirao i razdraganoj javnosti predstavio kao »umirovljenoga djelatnika hrvatske obavještajne službe«? Nije zgorega znati da je intervju u kaptolskom listu objavljen pod naslovom »Moj tetak Rifat Pašić trovao je nadbiskupa Stepinca«. Ali nećemo sad o obiteljskim stvarima… 

U hrvatskom, dakle, listu koji se ne zove Glas Koncila, Zoran Kotnik koji možda i nije onaj iz Glasa Koncila, reagira na kritike povodom tradicionalnih misa za Antu Pavelića, pa kaže kako »mi katolici možemo i trebamo služiti misu za svakoga jer su svi jednaki pred Bogom, a naša vjera svima oprašta«. I onda se ta blaga kršćanska duša upušta u »osvježavanje pamćenja« o tobožnjoj judeokomunističkoj zavjeri protiv slobodnoga čovječanstva, počevši od Lenjina koji je »imao djelomično židovsko porijeklo i dobio velike kredite od banaka iz SAD-a, čiji su vlasnici bili Židovi«, pa sve do 1948. kada su vlast u Čehoslovačkoj preuzeli komunisti i kada se »na čelu terora nalaze Rudolf Salzmann (Slansky), Otto Katz (Simeone) i Stefan Reis«.

A sve to da bi iznio zaključak kako »toliko sudjelovanje Židova u komunističkom teroru odaje velike simpatije koje je židovski narod gajio prema komunizmu«. I da bi istaknuo dobrostivost Ante Pavelića koji je »u tada porobljenoj Europi, dao stan na Zrinjevcu gdje su Židovi mogli ići umjesto srušene sinagoge, gdje su obavljali svoje obrede sa rabinom«.

Tko je srušio zagrebačku sinagogu – vjetar, potres ili judeokomunistički urotnici – e, to već nije podatak za koji bi se našlo mjesta u Kotnikovu pamfletu. 

No, zato čim okrenem stranicu u tom hrvatskom listu, naiđem na sastavak izvjesnoga Lojze Buturca pod naslovom »Trebamo punu istinu o Anti Paveliću«, gdje se navodi kako su »iskreni domoljubni Hrvati s radošću dočekali proglašenje NDH« i pojašnjava: »Da su ju prihvatili i ostali narodi, koji su živjeli na području NDH, ne bi trebalo dolaziti do nekih netrpeljivosti i zločina. Međutim, nisu ju prihvaćali ekstremni Srbi i komunisti koji su počeli sa zločinima već prvih dana rušeći ju prije nego što je stala na svoje noge«. 

Pita se onda autor: »Što je u takvim prilikama mogao i trebao učiniti poglavnik NDH Ante Pavelić?« I podsjeća na pučke poučke o ljutoj rani i ljutoj travi, te izbijanju klina klinom, kojih se Pavelić, u Buturčevoj interpretaciji, odbija držati te »saziva Hrvatski sabor u kojem ima i Srba, osniva Hrvatsku pravoslavnu crkvu, kojoj daje mnoge pogodnosti, pa u domobranstvu ima i časnike i domobrane srpske narodnosti«. Samo one »potpuno ekstremne odvaja u sabirne i radne logore, u kojima su djelovali i pjevački zborovi, kazališne, športske i druge skupine«. 

Pa ako se i pored svega navedenog netko drzne negativno govoriti o ustašama, autor poručuje kako »treba imati na umu da ustaštvo nije proizveo Zagreb, ni Hrvatska, ni fašizam, nego Beograd i velikosrbstvo«. S nestrpljenjem čekam da taj hrvatski list objavi i veliku povijesnu sintezu po kojoj su ustaše bili kraljevska vojska u otadžbini, osnovana kako bi Židove zaštitila od judeokomunista, i to tako što ih je sve potrpala u onaj stan na Zrinjevcu.