Čitam u Večernjem listu temat o dužničkoj krizi u kojoj grcaju mnoge zemlje i nimalo me ne tješi nadnaslov »Hrvatska nije usamljena u prodaji obiteljskog srebra«. Kao što me ne tješi ni to što Hrvatska sa svojom skromnom ponudom od jedne banke i jedne osiguravajuće kuće na tom međunarodnom velesajmu svega što se navodno mora prodati djeluje kao sitni trgovac čiji bi štand u općem izobilju mogao ostati nezamijećen. 

    Već vidim: rastrčali se kupci po irskim, španjolskim, talijanskim, grčkim i ostalim velebnim paviljonima, a mrgodni prodavači hrvatskog obiteljskog srebra sjede u svome zapećku i s pladnjeva, namijenjenih nedolazećim namjernicima, brste suhe smokve i kanape-bifteke od boškarinova embrija, zalijevajući ih travaricom i teranom. Tek toliko da smire želučanu nervozu dok gledaju kako pored njih, bez da se i osvrnu, piče biznismeni i dok ih slušaju kako se razmeću. 

    – Nijemcima sam ispred nosa skupio šesnaest grčkih otoka plus luku u Pireju. A Grci su mi još obećali da ću samo ja znati kad najzad odluče prodati i Akropolu. 

    – I ti svakome vjeruješ. Tako su i mene Austrijanci izradili za Rosskopf i Grosse Kinigat. 

    – Šta su to: neki dvorci u Alpama? 

    – Ma kakvi dvorci, tupsone?! To su Alpe. Čitave planine. Jedna 2600, a druga 2700. Za bagatelu! 

    – Pa zašto nisi ponudio 2800? 

    – Nije to cijena, konju, nego nadmorska visina. 

    – Ne spominji mi konje. Dok sam kupovao madridski metro, neki mi je magarac pred nosom skupio National Stud. 

    – Šta je to: neki stadion? 

    – Irska ergela rasnih konja, seljoberu. 

    Ali što ako se ipak dogodi da neki prolaznik, sav pokunjen što se nije uspio dočepati talijanskih zlatnih rezervi, pokuša utažiti tugu kupovinom obiteljskog srebra Republike Hrvatske? Hoćemo li ga doista prodati? I hoćemo li nakon toga slijegati ramenima i vaditi se na neminovnost pod kojom su i bogatije zemlje od naše morale utržiti ono što još imaju? 

    Ako nas ta dužnička neminovnost tjera da pogazimo ponos i na velikoj rasprodaji ponudimo ono što bi zadovoljilo vjerovničku pohlepu, to još uvijek ne znači da moramo ostati bez onoga što smo silom iznijeli na banak. Pitate: kako? Pa tako što ćemo za štand s obiteljskim srebrom posaditi Zorislava Srebrića! 

    Na tu sam spasonosnu ideju došao čitajući izvještaje s press-konferencije u Hrvatskom nogometnom savezu, čiji je stoživotni tajnik svojom velemajstorskom destrukcijom igre izludio sve novinare koji su nasjeli pa došli u Rusanovu. Jer čovjek koji sazove presicu kako bi na jedino očekivano pitanje, ono o ministrovom zahtjevu da čelnici HNS-a stave svoje mandate na raspolaganje, odgovorio: »Kao što vidite sada hodam na jednoj štaci, a od drugog tjedna mogao bi hodati bez štaka« – zaslužuje šansu da prevesla ne samo odred novinara, Željka Jovanovića i hrvatsku javnost, nego i čitav svijet. 

    Pa ako ti lakomi frajeri dođu po naše obiteljsko srebro, naš će im obiteljski Srebrić složiti priču o svojim štakama ili kakvu sličnu naizgled besmislicu. Svi će u strahu od cerebralne infekcije zbrisati glavom bez obzira i od neminovne prodaje neće biti ništa. A nama će, uz obiteljsko srebro, ostati i neminovni Srebrić. A dug? Kome još bude do duga, neka ide u tri HNS-a. Premda je i ovaj jedan previše.