Uvrijedio se akademik Ivan Aralica, član Savjeta predsjednice HDZ-a, što se gospođa Kosor nije oglasila ni mjesec i pol dana nakon što joj je isporučio svoje Natuknice o purifikaciji stranke, pa je svoj domaći uradak odlučio objaviti u Hrvatskom listu.

Ne zna se zbog čega je Jadranka Kosor odlučila ignorirati opsežni sastavak svojega savjetnika, ali neki se možebitni razlozi mogu potražiti i među brojkama i među slovima što ih je nanizao ugledni književnik i društveno-politički pregalac.

Isključimo li mogućnost da je predsjednici HDZ-a zasmetalo što je Aralica svoj plan i program klistiranja stranke iznio u 21 natuknici, a što bi je neugodno podsjetilo na kukurikavski Plan 21 o kojemu je već kazala sve što misli, ostaje da posumnjamo kako je Jadranki Kosor bilo izvan pameti povjerovati da ozbiljan čovjek i intelektualac može tvrditi kako ono što je manje-više sam sročio »drži stavovima svih birača HDZ-a«.

A možda joj je – kao obrazovanoj ženi koja zna zbrojiti 2+2 i dobiveni zbroj pomnožiti s drugim korijenom od 4 – bila neuvjerljiva akademikova računica po kojoj njezinu gubitničku stranku »kao svoj unaprijed zadani izbor« drži više od 70 postotaka hrvatskoga biračkog tijela.

Kako je akademik došao do tog broja, koji se nije pokazao ni na jednim izborima, ostaje zagonetkom, baš kao i njegov izračun o hrvatskoj konzervativnoj većini koja doseže čak 80 posto. No, možda nam se sve objasni kada se pred Ivanom A. iz petog be, zbog njegovih revolucionarnih domašaja na području algebre, otvore i vrata Akademijina Razreda za matematičke, fizičke i kemijske znanosti…

Možda se Jadranki Kosor, kao diplomiranoj pravnici, učinila nepriličnom akademikova udarna packa da je vodstvo stranke pogriješilo što se, umjesto legalističkoga čekanja na sudski pravorijek u procesima protiv Ive Sanadera, nije opredijelilo za hitru partijsku osudu »krimogene, izdajničke i koruptivne politike« bivšega lidera.

Aralica je, čini se, računao sa činjenicom da je sadašnja šefica HDZ-a još davno, u kumrovečkim školskim klupama, savladala gradivo o onima što priznaju samo sud svoje Partije, ali je pritom smetnuo s uma da je nekadašnja gorljiva omladinka tokom životnog i intelektualnog sazrijevanja odbacila ne samo partijsku knjižicu, nego i komunističko izrugivanje s pravnom državom.

Možda je akademik pogriješio i u tome što je baš gospođi Kosor išao natucati kako Sanader nije »autohtoni produkt hadezeovskog pokreta« nego dio smišljenoga »projekta rasturanja državotvornosti i blamaže stranke u korupciji«, pa povrh toga još i »protagonist ljevice« ubačen u »desno orijentiranu stranku kako bi ju osramotio i pružio mogućnost ljevičarima da ju proglase kriminalnom organizacijom«.

Jer ako je šefica HDZ-a u međuvremenu i skrenula sa Sanaderova puta te, kao pametna i praktična žena, procijenila kako je bolje da sama pogazi zakletvu »Kud Ivo – tud i ja!« nego da ta neformalna prisega pregazi nju, teško da u tezi o ubacivanju bivšega predsjednika u stranku nije prepoznala opasnost da se i njoj osobno, akademikovim laskama unatoč, spočitne: »Otkud Ivo – otud i ti!«

A može biti i da joj je Araličin poklič »Tko se ne osjeća demokršćaninom, neka HDZ napusti!«, kao osobi svjesnoj sebe i svih oko sebe, zazvučao kao poziv za raspuštanje stranke. Pa mu se odbila odazvati.