Još jednom se ispričavam svim čitateljima kojima je pun kufer Splita, Splićana i splitskoga snijega, a posebno onim plemenitim dušama koje nam dobronamjerno savjetuju da najzad prestanemo obarati vlastite rekorde u mediteransko-nordijskoj disciplini padanja i lomljenja kostiju na ledu e kako bismo svakim prolaskom kroz cilj na Hitnom kirurškom prijemu iznova pokazali da je Split »najsportskiji grad na svitu« i da, u slavu tog našeg lokalno-planetarnog mita, među zimske olimpijske sportove treba uvrstiti i vožnju na bolničkim kolicima.

Ispričavam se što evo i danas pišem o onome čega je pun kufer svima, a naročito spomenutim plemenitim dušama koje nam poručuju da se umjesto sportskog dokazivanja – zbog kojega je preko 700 Splićana zaslužilo da se zakite nadimkom Ante Kostelića Gipsa – napokon uhvatimo metle i lopate, bez kojih se katastrofalna situacija u gradu navodno ne može promijeniti.

Sve ovo i pišem baš zbog tih savjeta s kontinenta, svjestan da bi ih Splićani mogli poslušati, pa dograbiti metle i lopate, te se s njima zaputiti pred Banovinu. A znate već kako to završi kad Splićani krenu put zgrade u kojoj je nekad bila smještena komanda Vojno-pomorske oblasti odnarođene JNA, a u kojoj se danas bani odnarođena gradska vlast…

Stoga je i razumljiv trud što ga obnašatelji te vlasti ovih dana ulažu u uvjeravanje građana Splita da ne izlaze na ulice koje bi ih, makar i ovakve zaleđene, mogle dovesti ne samo do KBC-a na Firulama nego i do Banovine.

Stoga je razvidno zašto je predsjednica Gradskoga vijeća Nevenka Bečić odlučila preko HTV-a poručiti kako je toj vlasti jasno s kakvim građanima ima posla, kako ta vlast zna da se po splitskim stanovima kriju problematične osobe bez kučeta i mačeta, bez kćeri i sinova, bez netijaka i susjeda, te kako je toj vlasti dosta asocijalnih likova koji izlaze na led, ne iz onih opjevanih splitskih sportskih pobuda, nego samo zato da bi iz čiste pakosti prema obiteljski uređenoj gradskoj vrhuški lomili svoje samačke i od čitavoga društva odbačene kosti.

Poruka gospođe Bečić glasi: »Svi građani koji su izlazili vani, a nisu imali potrebe izlazit, su sami odgovorni ako im se nešto desilo. Nadalje, ako se radi o starijim sugrađanima, pa svi stariji bi trebali imat ili svoju djecu, a djeca su po zakonu dužna da skrbe o roditeljima, a ukol’ko nemaju djecu, onda su mogli imat nećake ili nećakinje i tijekom života uspostavljat s njima korektne odnose, a ako nemaju nećake i nećakinje, a onda imaju susjede pa su trebali gradit dobrosusjedske odnose.«

Odjeknula je ta poruka i daleko od Splita, u onom tamo Zagrebu gdje neki Splićani vole pronalaziti krivce za sve svoje nevolje, a gdje je Tomislav Klauški – nakon ovog Nevenkina šlaga na Kerumovoj ledenoj torti fljasnutoj građanima u lice – napisao kako smo se »proteklih godina nagledali svakakvih gadova: ubojica, lopova, tajkuna i političara koji su nas zastrašivali, pljačkali, ponižavali i smijali nam se u lice«, ali da su ih Braco i Seka Kerum sve nadmašili.

Kerumokracija je time stekla zasluženo nacionalno priznanje i nadrasla status splitskog komunalnog problema koji je moguće riješiti samo metlama i lopatama. Jer Kerumovi se nisu dogodili samo Splitu nego i Hrvatskoj. Kao vrhunski proizvod njezina kleptomanskog nacionalizma i bigotnog populizma.