Ali hajde se snađi pa pronađi najvećega tuđmanoida među svima što se zaklinju da će njihova pobjeda istodobno značiti i uskrs tuđmanizma i okončanje kulta ličnosti i despotizma kakvi su u HDZ-u vladali nakon Tuđmanove smrti. I hajde shvati pa prihvati predizborne parole po kojima su Sanader i Kosorica strankom vladali despotski, za razliku od Franje Tuđmana koji, kako kažu i oko čega se slažu, nije bio ni despot ni diktator nego – lider, »jedan i jedini«. 

    Milo je članovima slušati tolika pozivanja na utemeljitelja stranke i zanimljivo im je pratiti to predizborno nadmetanje u tuđmanotvorstvu. Stoga je i bilo samo pitanje dana kada će se netko sjetiti da kao krunski dokaz svoje pravovjernosti izvuče poziv Tuđmanovu miljeniku Iviću Pašaliću da se vrati u »svoj HDZ«. I upravo je nevjerojatno kojom su se brzinom svi retuđmanizatori ogradili od svoga potajnog šurovanja s desnom rukom pokojnoga predsjednika, te za čitavu priču o njegovom povratku u stranku okrivili novinare, sklone »prljavim lažima«. Članstvu će do daljnjega ostati misterijom zašto u stranci koja se navodno želi približiti Tuđmanu i udaljiti od posttuđmanovskog despotizma nema mjesta za Franjina najbližeg suradnika. Zbog straha da bi Pašalićevim povratkom u HDZ izbori za stranačkog predsjednika koji se ne bi zvao Ivić postali besmisleni? Jer čemu pored živoga Pašalića glasati za kamuflirane pašalićevce? I nagađati koji je od njih bliži njihovome Franji i njegovome Iviću? 

    Ali članovi HDZ-a se neće pretjerano uzbuđivati oko kriptopašalićevaca, baš kao ni oko deklariranih retuđmanizatora kojima se dogodi propust da se u važnom trenutku svoje kampanje ne pozovu na kompletnu Tuđmanovu baštinu. A dogodi se to, eto, čak i sveznajućem Tomislavu Karamarku. Dogodi mu se da u nabrajanju velikih državnika regrutiranih iz redova tajnih službi spomene i Putina, i Busha starijeg, i Kinkela, pa čak i tom društvu nepripadajućega Genschera, a da pritom prešuti Franju Tuđmana koji je, prije disidentske i državničke, izgradio solidnu karijeru u jugoslavenskoj vojno-obavještajnoj službi. No, Karamarku je – i kao povjesničaru i kao obavještajcu i kao političaru – poznato da se ni njegov trostruki kolega Tuđman nije hvalio baš svakom epizodom iz svoje prošlosti. I da mu HDZ-ovi članovi to nisu zamjerali. Pa valjda neće zamjeriti ni Karamarku što se nije pozvao na obavještajni background svojega i njihova idola. 

    Isto tako, ni članovi SDP-a neće zamjeriti Zoranu Milanoviću što na predstojećim izborima za predsjednika stranke neće imati protukandidata, kao što ga svojedobno nije imao ni gorespomenuti Tuđman. A i što bi mu zamjerili kad im omogućuje da ga izaberu po »za hrvatske prilike inovativnom političkome modelu jedan čovjek – jedan glas«?! Jer doista je inovativno da svaki od tih »jednih glasova« može otići samo jednom čovjeku. Pa vi sad kažite da u današnje vrijeme nije lutrija biti i SDP-ovac. Glavni zgoditak zagarantiran.