Lako je neradnicima u ovoj zemlji dok im je Miranda Mrsića. Muči se novi ministar rada računajući koliko treba smanjiti namete na plaću ne bi li se zaposlenost povećala za šugavih ali teško dostižnih pet posto, premjerava prve i druge mirovinske stupove, množi iks s ipsilonom, pa to što dobije podijeli sa z na kvadrat…

I dok Mrsić nad kalkulatorom razmišlja da li da uzme repeticije iz matematike ili da se vrati hematologiji, nezaposleni besposleno šeću, kunjaju, kradu Bogu dane, život žive i u životu uživaju. Tako im se hoće i tako im se može dok je Miranda Mrsića.

A sve bi im se preko noći promijenilo kada bi umjesto neodlučnog liječnika u ministarski ured kročila jedna odrješita poslovna žena, koja ne bi trošila mandat na postotke i stupove, na iksove i ipsilone, nego bi još s vrata donijela odavno pripremljenu odluku o ukidanju nezaposlenosti. Takva žena postoji i zove se Nevenka Bečić. I spremna je bez suvišnog razmišljanja provesti to što je naumila, samo ako joj se dopusti.

Gospođa Bečić je prije nekoliko dana Lijenoj Našoj ponudila svoj know-how: »Da sam u situaciji da mogu donijeti odluku, svi nezaposleni koji su fizički i psihički zdravi bili bi angažirani na javnim radovima. To ne bi bio gotovo nikakav izdatak za proračun, jer oni ionako primaju razne potpore, a istovremeno bi ljudi dostojanstveno zaradili plaću, ne bi bili na teret društva i ne bi padali u depresiju. Tko hoće – radio bi, a tko neće – uskratila bih im pomoć. Socijalne naknade treba ostaviti samo nesposobnima za rad i bolesnima.«

Za razliku od Mrsića, koji živi u iluziji da ljudi u Hrvatskoj žele raditi i da samo čekaju da im netko ponudi posao, Nevenka Bečić zna da »ovim društvom vlada kult nerada« i da je to tako »još od doba komunizma«. Sjeća se ta poslovna žena da su, još dok je bila djevojčica u osnovnoj školi, roditelji druge djece uvijek govorili: »Uči, dijete moje, uči, završi fakultet, pa nećeš morati raditi.« I vidjeli ste – ona zna kako bi dokinula taj preživjeli komunistički trend školovanja besposličara i niškoristi, te usput izliječila opću depresiju i ovu zemlju učinila sretnom.

Ali ova zemlja, sudeći po reakcijama na plemenite ideje gospođe Bečić, niti želi niti zaslužuje takvu sreću. Uvrijedilo se pučanstvo poslovično nezaposlene Dalmacije i graknulo na saborsku zastupnicu Hrvatske građanske stranke: »Nemojte nas podcjenjivati javnim radovima koji podsjećaju na ondašnje radne akcije!« Pomislili lijeni mozgovi da bi ih žena koja se gnuša komunističkog mentaliteta postrojila u omladinske radne brigade i poslala da grade ceste, pruge i socijalizam, da nose majice s likom Ive Lole Ribara i da pjevaju »Lupoglav-Štalije, to je naša meta…«

Ne razumiju oni da je došlo novo doba u kojemu umjesto socijalizma treba izgrađivati kapitalizam. I da im treba biti čast što jedna Nevenka Bečić razmišlja o njihovom poslu i o njihovom dostojanstvu. Pojma oni nemaju kako je toj poslovnoj čarobnici uspjelo da svoje zaposlenike pretvori u pokorna stvorenja kojima ona »daje plaću«. I misle kako je nemoguće da ta plaća, milom ili silom, počne stizati i njima: za prinudni posao na nasipanju obale pred Kerumovim hotelom, za betoniranje jumbo-Krista na Marjanu ili za šišanje trave oko Kulmerovih dvora. Arbeit macht frei!