– Jesam li im dobro spustio, Gospode?

  – Kome, sinko?

  – Bezbošcima, ateistima, svima onima koji odbijaju Tebe. Ukratko, komunistima.

  – Uvijek je dobro, sinko, kada se takvima spusti.

  – Hvala Ti, Gospode. Znao sam da Ti stojiš iza mojih riječi.

  – Iza kojih riječi, sinko? Oprosti, nisam pratio. Malo sam rastresen u posljednje vrijeme.

  – Pa iza mojih riječi da su ateisti krivi za stradavanje u Domovinskom ratu… Kazao sam na svetoj misi u Karlovcu da je ovaj agresorski rat bio posljedica ateizacije, bezboštva i odbijanja Boga. Stvarno me nisi čuo?

  – Ti to meni ne vjeruješ, sinko?

  – Ne, ne, Bože sačuvaj, ovaj, Ti sačuvaj. Samo provjeravam, da Te slučajno ne zamaram, da Ti ne govorim dvaput, da Ti ne oduzimam vrijeme.

  – Oholost je velika, sinko, misliti da se meni može oduzeti vrijeme.

  – Oprosti, Gospode. Nisam tako mislio. Pa ako Te ne zamaram, da Ti kažem što sam još rekao na svetoj misi.

  – Kaži, sinko, ako baš moraš.

  – Rekao sam da je križ, s druge strane, snažna poruka ljubavi, a da to poručuju i križevi s grobova poginulih hrvatskih branitelja.

  – Ti, sinko, iskreno vjeruješ u to što govoriš?

  – Naravno, Gospode. Zar sumnjaš?

  – Ne sumnjam, sinko, nego propitujem koliko je čvrsta tvoja vjera.

  – Ne može biti čvršća, Gospode.

  – Kaži mi onda, sinko, misliš li ti kako je dobro da tih snažnih poruka ljubavi bude što više?

  – Naravno, Gospode.

  – Jesi li ti, sinko, svjestan što govoriš?

  – Jesam, Gospode.

  – Svjestan si da govoriš da se snažna poruka ljubavi širi pomoću križeva na grobovima poginulih?

  – I s pomoći Tvojom, Gospode.

  – Ne petljaj ti mene u to. Ja samo slušam što govoriš i pokušavam povezati ono što čujem. Po tebi, sinko, ispada da više križeva i više grobova ujedno znači i više snažnih poruka ljubavi?

  – Pa zar je tu nešto sporno, Gospode?

  – Ti, sinko, dakle, ne žališ za tuđim životima, kao što to ljudi znaju činiti?

  – Ta zašto bih, Gospode? Ja vjerujem u Tebe i u život vječni. Zato sam, uostalom, još davnih dana kazao da smrt naših branitelja nije nikakav tragični događaj, nego herojska žrtva ljubavi.

  – Zgodna dosjetka, sinko. Ali zašto onda zasluge za tu herojsku žrtvu ljubavi i za te križeve s grobova kao snažnu poruku ljubavi pripisuješ tim, kako ih zoveš, ateistima i bezbošcima?

  – Oprosti, Gospode, ali ti si nešto pogrešno shvatio…

  – Molim? A zar mi se maločas nisi hvalio kako si kazao da su ateisti krivi za stradavanja u ratu i da je agresorski rat bio posljedica bezboštva? Zar to ne znači da su ateisti zaslužni za sve te snažne poruke ljubavi?

  – Ti to mene, Gospode, optužuješ da propovijedam ateizam?

  – A ti to mene, sinče Jezerinče, žicaš da ti oprostim jer ne znaš što činiš?