Lijepo je to zamislio Nikica Gabrić… Samo dajte glasove i vlast njemu i njegovu Nacionalnom forumu i Hrvatska će se – ne baš preko noći, ali, eto, barem preko zime – pretvoriti u sretnu i bogatu potrošačku Arkadiju. Kako? Ako je vjerovati poduzetnom oftalmologu, tako lako da je pravo čudo kako se tek sada sjetio da »ne treba izmišljati toplu vodu, nego samo vidjeti što rade Španjolska i Francuska, na čijim obalama tijekom zimskih mjeseci živi po šest milijuna stranaca koji donose enormne prihode«. 

  Nikica Gabrić, poznato vam je, nije megaloman koji bi svojim biračima prodavao šuplje priče kako će Španjolcima i Francuzima preoteti zimujuću klijentelu i dovesti je u Hrvatsku. Naprotiv, on zna da na sjeveru Europe ima više nego dovoljno zimogroznih koji bi koliko sutra mijenjali svoja tradicionalno zagrijana boravišta za naše jadranske jacere, gdje se peći ne pale iz čistog strahopoštovanja prema opjevanom zubatom suncu na kojemu čovjeku zebu noge, ruke, nos i uši, ali mu je zato toplo oko srca. I oko by-passa. 

  „Nijemci bi radije imali staračke domove ovdje nego u Njemačkoj, jer je jeftinije. Koliko ljudi može preko zime živjeti na Jadranu? Neka ih živi milijun, svi su oni potrošači. Tih milijun staraca je milijun jogurta dnevno, milijun jabuka dnevno. Moraju ići frizeru, kupovati hranu… Neka troše samo 50 eura dnevno, i to je devet milijardi eura zimi!« – sračunao je novopečeni politički poduzetnik. I sve u toj računici štima: ako bi milijun Nijemaca u trećoj životnoj dobi na Jadranu trošilo 50 eura dnevno, to bi pomnoženo s Gabrićevih 180 zimskih dana – koliko ih nema ni u Hamburgu, ali nećemo sad sitničariti! – fakat donosilo devet milijardi eura. Naravno, ukoliko se u hrvatskom priobalju i na otocima nađe milijun kreveta i ukoliko nitko ne umre od pothlađenosti u sobama gdje se grijanje ne pali ni usred siječnja, valjda zato da se ne bi istopio mit o našoj toplini kakve nigdje nema. Pa je eto, jebiga, nema ni u nas. 

 Sve u toj hladnoj računici, kažem, štima osim što nije jasno zašto privatnom poduzetniku Nikici Gabriću za realizaciju tog unosnog posla – gdje je jedan čovjek jednako jedan jogurt, milijun ljudi jednako milijun jogurta, a 180 milijuna punih pansiona jednako devet milijardi eura – treba politička stranka. Štoviše: kog će mu vraga baš takva politička stranka koja se – kako je kazao na inicijalnom sastanku osnivanja njezina zagrebačkog ogranka u hotelu Sheraton – za razliku od postojećih političkih stranaka neće baviti svjetonazorskim pitanjima, već isključivo onim »najvažnijim egzistencijalnim«, što će reći: ekonomijom, zapošljavanjem i demografskom obnovom?! I je li upravo takav politički angažman pitanje svjetonazora ili egzistencije? 

  Kome i zašto Nikica Gabrić pokušava zamazati oči pozicioniranjem svoje stranke negdje izvan i iznad svjetonazorskih podjela, kad je posve razvidno da kroz Nacionalni forum zagovara kapitalistički svjetonazor koji i u Hrvatskoj i u svijetu generira dublje i beznadnije podjele od ovih – neka ih nazove kako mu drago – klerikalno-sekularnih, nacionalističko-građanskih, domoljubno-veleizdajničkih, crno-crvenih, fašističko-komunističkih ili ustaško-partizanskih? Ako se sam Gabrić već na inicijalnom predstavljanju svoje stranke u Sheratonu deklarirao kao zagovornik krupnoga kapitala, neduhovito se narugavši protivnicima izgradnje golf-resorta na Srđu kao »nekoj maloj manjini koja blokira razvoj zbog leptirića i žabica«, tko je lud da mu povjeruje kako će Nacionalni forum funkcionirati kao »dobri duh i integrator ove zemlje«? 

 Od Nikice Gabrića nitko i ne očekuje da postane Veliki Integrator, niti nam kao takav treba, pogotovo ako misli da će novcem zarađenim od svih onih milijuna jogurta i jabuka i svih onih stotina tisuća soba do groba ovu zemlju uvesti u stanje moralne tuposti gdje će svjetonazor klerošovinista koji brutalno nasrću na ljudska prava i slobode biti jednako prihvatljiv kao i svjetonazor ljudi koji se protive takvom nasilju. A kako je krenuo – pitanje je treba li od njega očekivati išta više no što se dobilo od svih onih poduzetnika koji su u političke vode ulazili pod parolom da se ne žele baviti politikom nego ostvarenjem svojih poslovnih i gospodarskih vizija na opću dobrobit lakovjernog pučanstva. Ili je Gabrićeva jogurt-evolucija samo nova etapa u pravljenju posla politikom, politike poslom, a ljudi – u duhu najavljene demografske obnove – pizdama?