Ni sam Tomislav Debeljak ne bi mogao smisliti naslov poželjniji od onoga »Treba li Brodosplit propasti zbog loše Mrsićeve politike« što je osvanuo na naslovnici »Jutarnjeg lista«.

Vlasniku splitskoga škvera je taj naslov došao kao naručen, a i djeluje toliko naručeno da bi neki promućurni sindikalni grintavac mirne duše mogao optužiti Debeljaka da ga je sam naručio. Ali – i takva bi optužba Debeljaku došla kao naručena, kao idealno namještena prilika da kaže kako pored tolikih narudžbi brodova za vlastitu flotu nažalost nema vremena da naručuje i novinske naslove. 

   U priču da će Brodosplit propasti samo zato što ministar rada i socijalne skrbi Mirando Mrsić odbija izdati 4500 radnih dozvola za elektrozavarivače, brodomontere, brodocjevare i brusače koji bi – prema najnovijem Debeljakovom spasonosnom planu – na splitske navoze trebali stići iz inozemstva, teško da vjeruje i onaj tko ju je izmislio.

Ta nagla potreba splitskoga gubitaša za tisućama radnika, iskazana netom nakon što je iz Brodosplita moralo otići oko 1500 suvišnih zaposlenika, djeluje uvjerljivo koliko i najave samoborskog Onassisa da će njegov škver postati konkurentan i profitabilan gradeći jahte, jedrenjake i kontejnerske brodove na LNG-pogon za njegovu vlastitu flotu. Jedino u što ne treba sumnjati u ovako zamišljenoj brodograđevno-brodovlasničkoj simbiozi jesu najave iz kojih je jasno da ti brodovi nisu predviđeni za skoru plovidbu.

Oni će se graditi ne zato da bi plovili oceanima, morima, jezerima, rijekama, potocima, bazenima, lokvama ili kadama, već samo zato da bi Debeljakov škver imao kakvog-takvog posla. A kad budu – ako ikad budu – svečano porinuti, njihov će ponosni vlasnik čekati, kako sam kaže, pravu priliku da ih unosno (čitajte: pošto-poto) proda. Pitanje je samo: kome? Debeljakovu TVIK-u ili Debeljakovu DIV-u? 

  S druge strane, jednako vjerodostojno djeluju i tvrdnje ministra Mrsića da će vlasniku Brodosplita uskratiti dozvole za uvoz gastarbajtera zato što ne želi da oni zauzmu radna mjesta koja pripadaju hrvatskim zavarivačima i brodograditeljima ostalih traženih profila što tavore na burzi rada.

U Ministarstvu rada su već izračunali da bi Debeljak svoju potrebu za 1500 zavarivača mogao većim dijelom zadovoljiti na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje gdje su registrirana 1193 nezaposlena te struke. Ostatak bi se namirio prekvalifikacijom i obrazovanjem domaćih radnika, što bi istinabog poprilično koštalo, ali se vlasnik brodogradilišta ne bi trebao sekirati oko troškova. Sve bi to, ako bi Debeljak htio, platila država koja mu je ionako uvijek na usluzi. 

   A koliko je ta zamisao izvediva, jasno je i samome ministru koji izjavljuje: »Svjestan sam da postoje tzv. nepopularni poslovi u brodograđevnim djelatnostima, ali svako je radno mjesto bitno i moramo ga popuniti domaćim radnicima.« Mrsić je, drugim riječima, svjestan da bi samo dio nezaposlenih zavarivača prihvatio angažman u Brodosplitu, dok bi ostali – da se ne zavaravamo – radili isto što i prethodnih godina, kada su »njihova« radna mjesta popunjavali oni što su trbuhom za kruhom stigli iz Ukrajine, Rumunjske, Bugarske, BiH… Dakle: čekali bi na burzi da se netko drugi primi »nepopularnog posla« i pjevali onu popularnu »Kako ću joj reć da varin?«.

Od njih su u kuknjavi za poslom kojega ima da nema još ustrajniji hrvatski poduzetnici, investitori i poslodavci, no – za divno čudo – nitko od ljudi koji se bave tim popularnim poslovima ne reagira na neprestane Vladine apele njihovim inozemnim kolegama da se izvole zaposliti u Hrvatskoj. Toliko su ovdašnji investitori blagonakloni prema pripadnicima svoje branše iz drugih zemalja, da su u stanju ukloniti svaku zakonsku prepreku koja bi stajala na putu ulaska njihova žuđenoga kapitala u Lijenu Našu. 

  Najglasnije je ta cehovska solidarnost progovorila prije dva tjedna, kada je renomirani poduzetnik i saborski zastupnik HDZ-a Domagoj Ivan Milošević zatražio da se iz prijedloga Zakona o strateškim investicijama ukloni odredba po kojoj je investitor dužan dostaviti potvrdu da nije pravomoćno osuđivan za primanje i davanje mita, prijevaru, zlouporabu položaja i ovlasti, zlouporabu obavljanja dužnosti državne vlasti, protuzakonito posredovanje, prikrivanje protuzakonito dobivenog novca, kazneno djelo protiv okoliša i za slične oblike poslovanja.

»Nećemo valjda od šeika tražiti raznorazne potvrde o nekažnjavanju!« – snebivao se Milošević nad ugroženim pravima prevaranata i potkupljivača sa svjetskom reputacijom da svoje poslove nesmetano i neupitno šire na Hrvatsku, pa su na njegovo inzistiranje saborski zastupnici svestranačkim naporima iz zakona izbacili čitav članak 8. kojim se htjelo spriječiti da u zemlju zajedno s kapitalom uđe i kriminal. 

   U zemlji takve socijalne osjetljivosti prema potkoženim hohštaplerima, Tomislav Debeljak je morao ispasti zadnji naivac kad je zatražio dozvole za uvoz 4500 običnih fizikanera. Da je umjesto toga zaiskao 4500 radnih dozvola za izvršitelje poslova i radnih zadataka šeika-investitora, off-shore brodovlasnika ili naručitelja brodova, mislite li da bi se našao taj Mirando Mrsić ili ministar bilo čega koji bi se usudio odbaciti njegov zahtjev?