Umjesto da su kardinalu Josipu Bozaniću istom mjerom čestitali najveći kršćanski blagdan, neki su se hrvatski novinari osjetili uvrijeđenima što je zagrebački nadbiskup u uskrsnoj propovijedi održanoj u prvostolnici svetoga Stjepana – kako tvrde – napao medije i doveo ih u poslovnu vezu sa Sotonom.

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković je tako odmah, na samu uskrsnu nedjelju, izjavio kako ga je Bozanićeva poruka rastužila, jer je u njoj prepoznao »uopćavanje i diskurs koji koriste političari«. A političari u svakoj, kao i uzoriti kardinal u ovoj svečanoj prigodi, »uopćavaju, a misle na medije koji im ne idu niz dlaku«.

Nadbiskupova homilija je Lekoviću naličila na »politički govor bez argumenata« po kojemu »ispada da svi mediji u Hrvatskoj ili svijetu postoje samo da bi škodili vjernicima i Crkvi«, a što – rezolutan je predsjednik HND-a – »nema veze s istinom«. Za njega su Bozanićeve riječi »znakovite u kontekstu političkih događanja u Hrvatskoj«, zemlji u kojoj »nije rijetko da svećenici zloporabe svoj položaj pa govore na misama stvari kojima nije tamo mjesto«, a sada se, eto, prvi put dogodilo da je »netko s vrha Crkve to rekao na sam Uskrs«. Sve u svemu, Lekovićevo je mišljenje da takav »sadržaj mise na Uskrs nije primjeren i ne pridonosi ni na koji način – niti dobru niti razumijevanju među ljudima«.

A što je to »neprimjereno« i »politički uopćeno« kazao uzoriti kardinal? Da se danas »agresivno, pod valutom slobode izražavanja, javno prokazuje svjedoke koji ne kriju svoje kršćansko uvjerenje u politici, kulturi i znanosti«. Da se – pod istom valutom slobode izražavanja – »obiteljima koje svjedoče kršćansku sliku muškarca i žene, oca i majke sa svojom djecom, šalju poruke da su manje poželjni od nekih drugih oblika suživota, kojima se želi predstaviti tzv. novi oblik obiteljskog života«. I da se – također pod valutom slobode izražavanja – »mlade vjernike koji svoju pripadnost Kristu žele posvjedočiti okupljanjem na kršćanskim susretima pokušava predstaviti kao nenapredne«. A svi navedeni su, po Bozaniću, »svjedoci koji ometaju plan Zloga, i zato nekome smetaju«.

Zlu – veli zagrebački nadbiskup – »nije problem ako ga se prokazuje, razotkriva, razobličuje«, jer ono »sve dok je ono u glavnoj ulozi na pozornici, slavodobitno uživa«. Zato Zlo – upozorava Bozanić – »želi vladati i medijskim svijetom«. Posao mu u Hrvatskoj olakšavaju »snage koje kao da su zadužene i osposobljene samo za usporavanje napretka, kad ga već ne mogu u potpunosti zaustaviti«, i koje »pred javnost stavljaju jalove rasprave iz prošlosti, kao da Zlo u našoj Domovini želi ostati u glavnoj ulozi, voditi glavnu riječ, hraniti se svjetlima pozornice«.Nije li Lekovićeva ocjena o neprimjerenom kardinalovu istupu – pretjerana? Tim prije što je Bozanić znao govoriti i kudikamo oštrije. Sjetimo se samo kako je prije godinu dana, u šibenskoj propovijedi na dan sv. Mihovila, gromko poručivao: »Ova Crkva i ovaj vjernički narod s nevjericom gleda kako se olako pogubnim metodama demonov zadah širi različitim strukturama, vidljivima i onima oku skrivenima, i ne dopušta ozdravljenje hrvatskoga bića.«

Nije li se u »uopćenim« riječima zagrebačkog nadbiskupa s uskrsnoga misnog slavlja mogla prepoznati i jasna kritika na račun onog crkvenog tjednika koji negiranjem zna se čijih zločina počinjenih u zna se kojem koncentracijskom logoru »pred javnost stavlja jalove rasprave iz prošlosti«? Nisu li kardinalove poruke, sve u svemu, mogle biti primljene malo dobrohotnije?Isti taj Josip Bozanić je, recimo, poslao i uskrsne čestitke najvišim državnim dužnosnicima. Pa kako bi bilo da je npr. predsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner – kojemu je nadbiskup zagrebački poručio kako nam »u slavlju svetkovine Uskrsa Gospodin Isus otkriva da izvan Božjeg milosrdnog pogleda ne ostaje nitko tko s ljubavlju daruje život za svoje bližnje« – u tim riječima iščitao aluziju na svoje nesebično zaobilaženje kilometarske kolone pred hrvatsko-slovenskom granicom prigodom odlaska na skijanje? Ili da je npr. premijer Tihomir Orešković kardinalovu čestitku u kojoj se spominje »pojavljivanje svjetla nade u tami groba« protumačio onako kako ne treba, pa pobjegao glavom bez obzira?

Ili zamislite da je uskrsnu poruku jednog drugog nadbiskupa, onog splitsko-makarskog, Marina Barišića – u kojoj se veli da bi »uskratiti svome djetetu krštenje i odgoj u bogatstvu vjere, značilo ostaviti dijete bez hrane i odjeće, bez zraka i materinskoga jezika, prepustiti svoje čedo na milost i nemilost hladnoj logici grobnoga kamena« – pročitala dječja pravobraniteljica, pa postupila po savjesti i po dužnosti…