Ministra gospodarstva u Vladi Republike Hrvatske vjerojatno ne zanima jesu li prvoga radnog jutra u ovome tjednu u splitsko brodogradilište ušli svi radnici ili nijedan. Jer on je – Ivan Vrdoljak kao takav – svoje rekao još u petak, kada je Tomislav Debeljak, vlasnik i predsjednik uprave Brodosplita, zabranio da 254 radnika koja su prosvjedovala zbog kašnjenja i smanjivanja plaća budu puštena preko škverske kapije.

»Škver me ne zanima i ne mogu reagirati jer je riječ o privatnoj firmi«, kazao je Vrdoljak predsjedniku Hrvatske udruge radničkih sindikata Ozrenu Matijaševiću kada ga je ovaj nazvao usred nemira izazvanih Debeljakovom odlukom o suspenziji »sudionika u nelegalnom štrajku«.   

   Ta bi pilatovska rečenica – kojom Ivan Vrdoljak poručuje da ga tvrtka koju je država izručila Debeljaku uopće ne zanima i da ne može reagirati jer je to sada, na sreću bivšega vlasnika, privatna firma – u nekoj zemlji gdje postoji gospodarstvo, pa tako i potreba za odgovornim resornim ministrom, bila ozbiljan razlog da se onaj tko na taj način brendira vlastitu neodgovornost pod hitno smijeni ili da njegovu ostavku najglasnije zahtijevaju ministar rada i ministrica socijalne politike.

Ali u Hrvatskoj je takvo što nezamislivo, i to ne samo zato jer je nacionalno gospodarstvo u terminalnom stadiju pa više nikome nije bitno ni tko mu je ministar ni tko bi umjesto dežurnoga Vrdoljaka obnašao dužnost resornoga mrtvozornika.

Ne da se to ovdje ni zamisliti između ostaloga i zato što nam ministar rada nema pametnijega posla od svatovskog vitlanja jaketom na unutarstranačkim izbornim skupovima, a i zato što je učinak ministrice socijalne politike takav da bi ljudi čijom se zaštitom ona bavi svaki njezin nedolazak na posao trebali slaviti kao blagdan socijalne države.

Stoga će državno-privatna i kupoprodajna rima Vrdoljaka i Debeljaka odzvanjati i dalje, bez obzira na to hoće li sindikalisti uspjeti u svome naumu da tijelima blokiraju ulaz u Brodosplit dok se bezuvjetno ne povuku suspenzije i ne obustave disciplinski postupci protiv pobunjenih radnika ili će se, naprotiv, ostvariti škverovlasnikova prognoza da će »svi pravi radnici doći raditi iz dišpeta«, e kako bi probijanjem kroz kordon »krivih radnika« dali težinu njegovim riječima da »u brodogradilištu vlada ogromna pozitiva«.   

Kako ta »ogromna pozitiva« ne bi ostala privilegijom samo škverskih šljakera, i Vrdoljaku i družini iz gubitaške državne firme »Vlada Republike Hrvatske, društvo s neograničenom neodgovornošću« treba poželjeti privatizaciju poput one kakvu su priredili Brodosplitu i nadati se da će svanuti dan kada će Debeljak pred Banskim dvorima okrenuti dva-tri vola i stado janjaca, nazdraviti svojim novim radnicima plastičnom čašom sponzoriranoga piva i koliko sutra krenuti u nove radne pobjede.

Ne treba biti toliko zlurad pa zamišljati kako tehnološki višak iz Vlade prodane DIV-u prazni svoje ladice i ormare, uzima otpremninu i zauvijek napušta Banske dvore. Naprotiv, valja se nadati da će novi vlasnik sve djelatnike Vlade zadržati na poslu i da će im priuštiti radost življenja i rada po uvjetima kakve je stvorio i u splitskom brodogradilištu, s unajmljenim detektivima koji bi pratili svaki njihov korak, s plaćama koje bi kasnile i koje bi – kada napokon sjednu na njihove račune – bile znatno manje od onih prethodnih.   

   Nadati se valja i buđenju socijalne svijesti novih ovisnika o Debeljakovoj milosti, koji bi na gaženje svojih radničkih prava reagirali pozivanjem na kolektivni ugovor, a kad bi im gazda Tomislav poručio da je taj ugovor mrtvo slovo na papiru, e tad bi se oni ozbiljno razljutili i krenuli u pravi pravcati štrajk.

I dok zamišljate kako Milanka Opačić i Mirando Mrsić pred Banskim dvorima, okruženi zaštitarima s oznakama »Klemm Security« koji im ne dopuštaju ulazak u zgradu, pozivaju kolegice i kolege na radničku solidarnost, Debeljak već sjedi u nekadašnjem Milanovićevom uredu, pregledava video-snimke što su ih snimile pripadnice interne nadzorne službe, te svako malo upire prstom u ekran: »Koji je ovo huligan? Hajdaš i Dončić? A zašto je snimljen samo jedan? Nema veze, obojici suspenzija! A ovaj tu terorist što kolegu Vrdoljaka lupa po zaštitnoj kacigi? Koji Ostojić: Ranko, Rajko ili onaj treći… E, Veljko, tako je, Veljko… Pa šta ima veze da odavno ne radi ovdje?! Svoj trojici suspenzija!«   

   Novinari se za to vrijeme okupljaju oko Slavka Linića, suspendiranog radnika s najdužim stažem u Vladi, koji je revoltiran sjeo nasred Markova trga i prijeti da će se politi benzinom i zapaliti, a ako ne užica kakav povoljan kredit za kanticu goriva, da će stupiti u štrajk glađu, jer još samo za to ima novaca.

Potresne snimke obilaze Hrvatsku, situacija je užarena i prijeti da izmakne kontroli… Debeljak s prozora na megafon urla kako neće popustiti pred teroristima i huliganima, a onda iznenada brizne u plač i – dok si reko DIV – evo ga na trgu, sjeda pred Linića i moli ga da se urazumi.

Uvjerava ga kako postoji mogućnost da se prekine disciplinski postupak protiv njega i njegovih kolega, da budu vraćeni na posao… »Kakav posao kad posla uopće nema?« – odbrusi mu Linić, a Debeljak spremno odgovara: »Kako nema?! Evo već u ponedjeljak će Vlada sklopiti dva ugovora s DIV-om koji će od nje naručiti da i dalje vlada na obostranu korist!«   

Zamišljajte taj prizor, škverani, dok Tomislav Debeljak danas bude svečano potpisivao ugovore za dva broda što će ih njegov Brodosplit izgraditi za njegovu DIV-flotu… I dok Ivanu Vrdoljaku bude sasvim svejedno hoće li se u škveru za to vrijeme naći svi radnici ili pak nijedan.