Silan je aplauz pobrao dr. Anto Kovačević kada je na Četvrtom općem saboru HSP-a dr. Ante Starčević, govoreći o »obnovi hrvatskoga naroda pod novom vlašću Domoljubne koalicije«, pozvao Hrvate da se ugledaju na Židove koji su »za prst svoga vojnika u stanju sravniti cijeli svijet«.

Osokoljen ushićenim reakcijama pravaške bratije na samu pomisao da bi i Hrvati jednoga dana bili u stanju sa svijetom uraditi ono što je pripisao Židovima, Kovačević je nastavio uveseljavati skup u Kongresnom centru Hypo Expo XXI: »Crvena je rulja bijesna, pade Zoki, Pupovac i moja orjunašica Vesna…«

Izaslanici su bili toliko raspamećeni tom rimovanom doskočicom, da se nisu libili prekinuti desničarskog barda upola pjesmotvora. Poeta je morao sačekati da se ovacije istutnje, pa da najzad izdeklamira skokovitu poentu: »Jedina im nada osta da u Savu skoče s mosta!« I da okupljene pravaše, dovedene do delirija, pozdravi: »Živjeli! Bog vas živio!«

Bilo je u Hypo-centru još govornika kojima je pošlo za jezikom izmamiti aplauze na otvorenoj sceni. Tomislavu Merčepu se burno pljeskalo zbog nacional-demografskog poučka »Kada priča o hrvatstvu onaj tko nema nijedno dijete, onda znajte da laže!« i pronatalitetnog pozdrava »Za dom!« kojim je zaključio svoje izlaganje. Dlanovi su bridjeli i kad je Anto Đapić dreknuo da »svakom pravašu mora biti svet pozdrav Za dom – spremni!«; i kad se ministar vanjskih poslova Miro Kovač, odgovarajući na »insinuacije« kako aktualna Vlada nije napravila još ništa, pohvalio vraćanjem saborskog pokroviteljstva nad Bleiburgom i krštenjem zagrebačke zračne luke imenom Franje Tuđmana; i kad je Josip Đakić grmio da se »ne smije odustati od lustracije i pročišćavanja hrvatskog naroda«…

Toliko je toga i takvoga na Općem saboru HSP-a dr. Ante Starčević izgovoreno i frenetično pozdravljeno, da se na koncu i sam predsjednik stranke Ivan Tepeš – pritisnut novinarskim pitanjima o istupima Ante Kovačevića i sličnih govornika – nemušto ogradio od poruka u kojima je javnost prepoznala govor mržnje. Tepeš je zasluge za takav odjek skupa domaćinski velikodušno pripisao samo gostima: »Jednostavno, to su gosti i oni su govorili u ime svojih udruga i političkih stranaka, nisu govorilo u ime HSP-a dr. Ante Starčević. Ja mogu odgovarati samo za ono što je rečeno od strane članova i dužnosnika HSP-a dr. Ante Starčević.«

Koliko je Tepešova ograda šuplja i klimava, najbolje govori sama činjenica da je dr. Anto Kovačević na Općem saboru vlastite stranke sudjelovao u šizofrenoj ulozi i gosta i domaćina. Za govornicu je izašao kao gostujući izaslanik Udruge političkih zatvorenika Republike Hrvatske, da bi – nakon govora o židovskoj spremnosti da sravne čitav svijet i poetskog prijedloga da se Milanović, Pupovac i Vesna Pusić, a za njima i sva »bijesna crvena rulja«, bace u Savu – bio izabran u Predsjedništvo HSP-a dr. Anto Kovačević, pardon, dr. Ante Starčević.

Od Tepeša, naravno, ne treba očekivati da povjeruje svojim riječima i preuzme odgovornost za verbalne ispade članova i dužnosnika svoje stranke, pa tako ni za stihokletstvo Ante Kovačevića. Presitan je igrač taj Karamarkov džepni pravaš i Reinerov dopredsjednik Hrvatskog sabora da bi nakon Kovačevićevih savohranih bljezgarija otvoreno stao iza svoga kolege kojega je osobno primio u članstvo. Prevelik je kukavac taj Tepeš da bi se danas hvalio tim svečanim činom, o kojemu neumoljivo svjedoče i slika i tekst na stranačkim web-stranicama, gdje je 25. kolovoza prošle godine objavljeno da je »vitez od Odžaka« iliti »nekadašnji pravaški zastupnik u Hrvatskom saboru, komunistički uznik, književnik i filozof  dr. sc. Anto Kovačević« postao »novo pojačanje HSP AS«, uz pripomenu kako je »svjetonazorsku i političku bliskost programu koji zagovara i provodi HSP AS potvrdio svečanim potpisivanjem stranačke zamolnice u nazočnosti najviših stranačkih dužnosnika«, uključujući i predsjednika Tepeša kao najvišega među dužnosnicima.

Nikakvo čudo nije što je Tepeš spreman čak i člana Predsjedništva svoje stranke proglasiti nestranačkim gostom, samo da bi se ogradio i oprao od odgovornosti. Ta zar se i kao predvodnik svjetine koja je krenula na Agenciju za elektroničke medije, po glavu Mirjane Rakić, nije ogradio od svih svojih sljedbenika što su urlali »Za dom – spremni!«, trabunjajući kako se radilo »tek o nekolicini pojedinaca« koji su »možda bili i ubačeni sa strane« i naglašavajući kako on osobno nije izvikivao taj poklič?

Zar se u istom dahu i s jednakom uvjerljivošću nije ogradio i od Joea Šimunića i od za dom spremne maksimirske publike na utakmici Hrvatske i Islanda, objašnjavajući kako je i on bio na toj tekmi, ali je sa stadiona otišao ranije, da izbjegne gužvu, pa se kad je stigao kući silno iznenadio doznavši što se urlalo nakon njegova odlaska? Zar se i od štovatelja Ante Pavelića nije ogradio tako što se u intervjuu Globusu deklarirao kao »dečko iz Zagreba«, držeći valjda samorazumljivim da je njegov urbani dečkasti imidž nespojiv sa svim tim nezagrebačkim seljačinama koji pohode madridsku »grobnicu od zlata«?

U istom je zaplotnjačkom hrvatsko-pravaškom duhu dan nakon Općeg sabora sročeno i stranačko priopćenje HSP-a dr. Ante Starčević, gdje se izrijekom tvrdi da je dr. Anto Kovačević o spremnosti Židova da sravne svijet sa zemljom govorio »kao potpredsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika«, dok je stihove o bijesnoj crvenoj rulji i žuđenim skokovima u Savu »izrecitirao kao književnik i pjesnik«. I gdje se mediji koji »nose epitete hrvatski, javni, vjerodostojni i istiniti« pozivaju da »ne dopuste da se pjesnička forma komunističkog uznika prikaže govorom mržnje«.

Ništa od svega Kovačević, dakle, nije izgovorio kao ugledni član stranke, pa ga se kao takvog i ne spominje u priopćenju. Niti se Tepeš i Ćorić javno hvastaju ulaskom tako znamenitoga književnika i pjesnika u Predsjedništvo stranke.

Nije vrag da strahuju da bi ih stranački kolega, bolećivo sklon takvom govoru ljubavi, mogao potrpati u stihove i popeti na ogradu mosta?

Pa da kaže rima prosta što im još učinit osta.