– Je li tebi jasno, trafikant, zašto se ministar Orsat Miljenić i vladajuća družina rukama i nogama opiru izručenju Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu? 

   – Nije mi jasno, ali vidim kako naš ministar pravosuđa uporno ponavlja da izmjenama Zakona o – kako se ono kaže – kaznenoj suradnji… e jebiga, nije kaznenoj nego pravosudnoj… Pričekaj samo trenutak da se skoncentriram, pa ću mu iz cuga odrecitirat naziv… 

   – Siguran si da možeš? 

   – Sto posto. Znao sam točno u slovo kako se zove, ali mi se valjda od silnog ponavljanja izmiješalo gradivo. 

   – Je l’ ti treba pustit tekst preko ekrana kao za karaoke? 

   – Ma ne treba, evo sad ću, samo da uhvatim zalet… Zakona, zakona, zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske Unije! Ha, šta kažeš?! 

   – Bez ijedne greške, trafikant, ali i bez ikakve potrebe. 

   – Zašto misliš da je bez potrebe? 

   – Zato, nesretniče, što si umjesto da razbijaš glavu i lomiš jezik, mogao jednostavno kazat Lex Perković. 

   – Ali po Miljenićevom tumačenju ispada da to nije nikakav Lex Perković… 

   – Nego šta je? Lex Miljenić? 

   – Čuj, da ga je borbeni Vladimir Šeks uspio oborit na saborskom Odboru na zakonodavstvo, onda bi se na njegovu nesreću vjerojatno zvao Lex Šeks. 

   – Zašto na Šeksovu nesreću? 

   – Pa zato što bi taj zakon omogućio da Hrvatska jednoga dana izruči i Vladimira Šeksa. 

   – Zašto njega? 

   – Zbog kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret, a počinjena su debelo prije 7. kolovoza 2002. Ovakav kakav jest, taj – kako kažeš – Lex Perković štiti i Šeksa. 

   – Ma od koga ili od čega ga štiti? 

   – Od izručenja Srbiji. 

   – Jebala te Srbija, trafikant! Pa nije Srbija u Europskoj Uniji i prema tome njeni nebulozni zahtjevi nemaju nikakve veze s ovim zakonom! 

   – A šta ako i Srbiju jednoga dana prime u EU? I šta ako ona tada zatraži da joj izručimo Šeksa? 

   – Ma izručit ćemo joj… uh, htio sam ti reć šta! 

   – Nećemo joj izručit to što si ti htio reć, već joj zahvaljujući ovom zakonu nećemo izručit čak ni Šeksa. Drzne li se Srbija zatražit njega ili bilo kojeg drugog državljanina Republike Hrvatske, mi se samo pozovemo na slovo zakona i u njemu upisan nadnevak, i pravosnažno kažemo: »Odjebi, Srbijo, u skokovima! U našem je zakonu, kao i u zakonima još nekih zemalja članica Europske Unije, bratske zajednice svih naših ravnopravnih naroda i narodnosti, napisano da nismo dužni postupati po europskom uhidbenom nalogu za kaznena djela počinjena prije 7. kolovoza 2002.«. 

   – Stvarno si teži slučaj kretena! 

   – Zašto sam kreten? Zato što poštujem pozitivne zakonske propise Republike Hrvatske koji mudro i razborito odbacuju i samu mogućnost da Vladimir Šeks bude izručen Srbiji? Ne dam Šeksa Srbiji, baš za inat i tebi i Šeksu! 

   – Kako možeš, morončino trafikantska, uopće dovodit u vezu srpske podmetačine nedužnome Šeksu s legalnim i legitimnim njemačkim zahtjevima da im se izruči nalogodavac udbaških likvidacija?! 

   – Ne dovodim ih ja, nego baš naprotiv želim spriječit mogućnost da ih itko dovede u vezu. Znaš kako to ide: čim ti netko otkrije rupu u zakonu, evo ti odmah za njim čitave bulumente tužitelja i fiškala sa zahtjevima »Izruči mi ovog, izruči mi onog…« 

   – Oprosti, trafikant, možeš li mi pokazat punomoć? 

   – Kakvu punomoć? 

   – Onu kojom te je Orsat Miljenić ovlastio da ga zastupaš kao odvjetnik u sporu »Pravdoljubiva hrvatska javnost protiv aktualnog ministra pravosuđa«. 

   – Otkud ti sad to? 

   – Pa otud što rječitije od Miljenića braniš njegovu poštapalicu kako se zakon ne mijenja da bi se spriječilo Perkovićevo izručenje već da naši sudovi ne bi bili zagušeni nebrojenim uhidbenim nalozima iz europskih zemalja! 

   – Ma ništa ja ne branim, izuzev – ako mi ne zamjeraš – Šeksa od Srbije… 

   – Ako ne braniš Miljenića, kako onda objašnjavaš hitnost s kojom je Lex Perković upućen u proceduru? 

   – Pa možda je Miljenić tim zakonom brže-bolje želio zaštitit naše građane od procesa pod fatalnim utjecajem političkih moćnika kakvi su u posljednje vrijeme zaredali po nekim sudovima u inozemstvu. Evo vidiš naprimjer ovaj Haag… 

   – Šta sad petljaš Haag? 

   – Pa zbog pisma danskog suca Frederika Harhoffa… 

   – Onog što bezočno insinuira da je časni Theodor Meron primorao časnog turskog suca Mehmeta Güneya da promijeni svoje mišljenje u slučaju Gotovine i Markača? 

   – Onog čije pismo nijedan medij u Republici Hrvatskoj nije prenio u cijelosti. Valjda zato da pravdoljubiva hrvatska javnost ne pročita kako je Meron natjerao suca Alphonsa Orieja da navrat-nanos donese oslobađajuću presudu Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću. I kako su onoj tvrdoglavoj francuskoj sutkinji Michele Picard ostavljena samo četiri dana da napiše svoje izdvojeno mišljenje o kojemu se, na koncu, uopće nije ni raspravljalo. 

   – U tvojoj se glavi, trafikant, na ovoj vrućini ukiselio popriličan kupus! Kako se u bilo kakvu vezu može dovest haški proces Stanišiću i Simatoviću s njemačkim zahtjevom da Hrvatska izruči Josipa Perkovića? 

   – Pa zar i Simatović i Stanišić nisu bili udbaši? 

   – Jesu. 

   – Misliš li ti da im je pošteno i pravedno presuđeno? 

   – Naravno da ne mislim. 

   – A zašto onda misliš da bi se Perkoviću ili bilo kome iz njihove firme drugačije sudilo? 

   – Hoćeš reć da je pravda, odnosno nepravda, za sve njih ista? 

   – Tako je. Kako za Jovu, tako i za Sovu.