Debelo je u pravu velečasni Ivan Miklenić kada kaže da »bez 'kumovanja' nekih političara iz Hrvatske« ne bi bilo ovakvih haških presuda i da su te presude »važan doprinos buđenju hrvatskih građana«...
– Ustaj, trafikant! Evo nam velečasni Ivan Miklenić naviješta novo buđenje!
– Ispričavam se, ali stvarno nisam čuo Miklenićev kukuriku…
– Ne radi se o kukurijekanju, bezbožniče i tukčino, već o budničarskom uvodniku u Glasu Koncila gdje se kaže da su „posljednje dvije nepravomoćne presude Haškoga suda važan doprinos buđenju hrvatskih građana“!
– A po čemu to?
– Po tome što te presude „iznimno snažno raskrinkavaju političare u Hrvatskoj“, jerbo se na Haškom sudu „bez ‘kumovanja’ nekih političara iz Hrvatske nikada ne bi dogodio taj potpuno lažni, netočni prikaz stvarnih događanja“.
– Velečasni Miklenić je potpuno u pravu.
– Zafrkavaš me ili misliš ozbiljno?
– Najozbiljnije mislim da je presudi protiv herceg-bosanske šestorice kumovao onaj hrvatski političar koji je u Zagrebu, 27. prosinca 1991. na sastanku s izaslanstvom HDZ-a BiH kazao da „opstanak BiH kao samostalne i suverene, sve kada bi bio moguć, ide u svakom slučaju na štetu hrvatskog naroda, onemogućava normalno teritorijalno ostvarenje hrvatske države“. A znaš li zašto je to rekao? Da bi ove nesretnike iz BiH navukao da lupetaju sve što im padne na pamet.
– Pa nije im on kriv ako su lupetali…
– Jesu lupetali, ali pojma nisu imali da ih ovaj političar iz Hrvatske tajno snima i da će sve to što govore jednoga dana završit na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu.
– A kako će imat pojma kad Haški tribunal tada još nije ni bio osnovan?
– Svejedno im ne bi naškodilo malo opreza. Nije vrag da nisu znali kako udbaški provokatori navlače mušterije velikohrvatskim trabunjanjem…
– Kako?
– Pa baš kao taj političar iz Hrvatske. Zaglumi velikog borca za hrvatsku stvar i s dvije-tri parole uz dvije-tri rakije namami lakovjerne Hrvate da otvore dušu, pa uredno posnimi sve što su rekli i snimku proslijedi centrali. Tako su se vjerojatno i ovi iz HDZ-a BiH poslije čudili kako netko u Haagu zna tko je od njih rekao da bi se „Hrvatska zajednica HercegBosna i Hrvatska zajednica Posavina proglasile nezavisnim hrvatskim prostorom i priključile državi Hrvatskoj, ali u onom vremenu i u onom trenutku kada hrvatsko vrhovništvo odluči da je taj trenutak i to vrijeme nastupilo“, a tko je u napadu iskrenosti izlanuo: „Hrvatski narod u travničkoj ovoj subregionalnoj zajednici, živi sa idejom konačnog priključenja hrvatskoj državi i spreman je da to ostvari svim sredstvima i u mladićima vrije hrvatski duh. To govorim, jer dolazim sa terena. Obišli smo svako selo na području ove subregionalne zajednice Herceg-Bosna…“ Samo da znaš: ovaj što je obišao svako selo sada guli 25 godina robije, koliko su mu – zahvaljujući i tom političaru iz Hrvatske – odrezali u Haagu.
– Jebote, onda je taj političar iz Hrvatske stvarno teški pokvarenjak. Sto-posto neki stari i prekaljeni udbokomunistički kadar?
– A tko bi drugi?! To je ta škola… Možeš zamislit: on ti ovim herceg-bosanskim naivcima 8. siječnja 1992. dovede onog Koljevića da ih s bratskih srpskih pozicija okuraži u razbijanju BiH. I kaže ti ovaj njima: „Jedna od stvari koja se nama nameće kao prepreka, koja se meni čini da nije stvarna prepreka, već da je više jedan politički adut kojim se maše, a to je da je Bosnu nemoguće podijeliti. Bosnu baš nije tako nemoguće podijeliti, znate, sve je moguće, ali nama se ta opcija isključuje s time unaprijed postavljenim stavom: pogledajte tu leopardovu kožu!“
– Čekaj, je l’ to ovaj Srbin Koljević kaže Hrvatima iz BiH?
– Pa da. A onda ovaj prefrigani političar iz Hrvatske, kao usput, dometne: „U načelu, znači, ovakva jedna načelna suglasnost da treba biti predusretljiv u smislu teritorijalnog razgraničenja, i to je prihvatljivo jer kod toga povijest pokazuje da je ponekad trebalo čak ne samo takvo razumijevanje, nego ponekad i razmjene pučanstva.“ I ne treba dugo čekat da se prvi Hrvat iz BiH uhvati na mamac, pa da za potrebe skrivenog magnetofona krene kaže sve što slijedi: „Ja osobno smatram da će unutrašnje uređenje BiH biti dovedeno do kraja ratnom opcijom. I ratna opcija mora imati svoje političke ciljeve. Sada mi Hrvati u BiH, zajedno sa Republikom Hrvatskom, moramo imati iste političke ciljeve. Prema tome, ta politička platforma ili deklaracija hrvatskog naroda u BiH morala bi jasno da kaže koji su politički ciljevi hrvatskog naroda u BiH, pa ako bude potrebno – i ratnom opcijom ih ostvariti.“
– I to, naravno, završi u Haagu?
– Završi u krvi, pa potom i u Haagu.
– A taj provokator, taj političar iz Hrvatske koji ih je navlačio da pričaju te pizdarije o ratnoj opciji, taj vjerojatno nikad neće vidjet Haaga?
– Definitivno neće. Eto, je li sad vidiš da je velečasni Miklenić u pravu?
– I kad, vezano uz te presude spominje ne samo „upletenost važnih političara iz Hrvatske nego i njihovu potrebu i doprinos da se Hrvatskoj nanese pravna i moralna, a u konačnici vjerojatno i materijalna šteta“?
– Naravno. Žao mi je samo što sve to o tim važnim upletenim političarima, a poglavito o najvažnijem i najupletenijem među njima, nije napisao prije dvadeset godina. Eh, koliko bi velečasni Miklenić pomogao Hrvatskoj da se tada usudio ovako otvoreno kazat šta joj Tuđman sprema!
– Ali nije on ni sada izrijekom spomenuo Tuđmana…
– Nije morao ni prije dva desetljeća. Kao da ne bismo znali o kojem se štetočini radi!
