Bilo je to – sjetit ćete se – ne tako davno, onog crnog petka u lipnju 2013. kada je nenarodna većina u Hrvatskom saboru izglasala zakon koji će joj se nabijati na nos više od svih budalaština što ih je počinila za svojega, na svu sreću najzad okončanog mandata.

Dok je protunarodna većina narodnih zastupnika nestrpljivo čekala trenutak da digne ruke za ono što će ostati zapamćeno kao »Lex Perković«, pripadnici domoljubne manjine su navrat-nanos napuštali sabornicu. Osjećaj odgovornosti prema nacionalnim interesima nije im dopuštao da na bilo koji način – pa makar i glasanjem protiv tog zakona – sudjeluju u drskom opstruiranju Europskog uhidbenog naloga, tempiranom na svega šezdesetak sati uoči dugo sanjanoga ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

»Na putu prema EU htjeli smo da Hrvatska istinski prihvati demokraciju i odbaci svaki totalitarizam. Prošli smo dug put do završetka pregovora i bili smo vjerodostojni. Tu vjerodostojnost Vlada ubija ovim zakonom. Hrvatska neće biti uspješna dok se ne suoči s vlastitom prošlošću i okrene autentičnoj vladavini prava. Ako se usvoji ovakav zakon, bit će izvršen udar na vladavinu prava. Iz Vlade stalno prijete tajnama. Dosta je tih prijetnji! Vrijeme je da se Hrvatska uzdigne i krene europskim putem. Što god danas napravite, šteta je učinjena. Mi ne želimo sudjelovati u toj farsi!« – u vjetar je tog crnog petka govorio vođa parlamentarne domoljubne manjine, da bi odmah potom svoju majušnu sljedbu poveo iz sabornice.

Taj odlučni oporbeni lider zvao se Tomislav Karamarko. I sabornicu nije napustio pokunjen, nego – baš naprotiv – ispunjen vjerom da će doći dan kada će nenarodna hrvatska vlast popustiti pod pritiscima Europske komisije i kada će »Lex Perković« biti mrtvo slovo na papiru, a Josip Perković živ i zdrav biti izručen Saveznoj Republici Njemačkoj, da se pred njezinim pravosuđem suoči s optužbama za umiješanost u brutalnu likvidaciju hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića. Ali pustimo sad ono što je bilo pa prošlo…

Danas je Tomislav Karamarko vođa domoljubne većine koja je teškom mukom preuzela vlast i još je težom mukom obnaša. Privremeno je zaposlen u Vladi Republike Hrvatske na radnome mjestu prvoga potpredsjednika.

Posao mu je stresan i podcijenjen. Još mu na račun nije sjela ni prva plaća, a iz redova nenarodne parlamentarne manjine već stižu prozivke da se njegova nova firma ne bavi ničim osim samom sobom i da ne pokazuje ništa osim nerada i nesnalaženja. Ali pustimo sad i oporbu i njezine objede…

Jer Tomislav Karamarko danas ima ozbiljnijih problema s vlastitom vjerodostojnošću negoli s gunđanjem saborskih zastupnika iz hrvatskih nenarodnih stranaka. Dogodilo se, naime, da je upravo njemu poslan poziv Visokog zemaljskog suda u Münchenu da svjedoči u procesu protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, a da ga se on – zakleti legalist s aurom borca za suočavanje s istinom o zločinima što ih je nad hrvatskim domoljubima počinio jugoslavenski komunistički režim – nije udostojio ni preuzeti.

Kakva li je to ironija sudbine udesila da čovjek od kojega je svaki domoljub – na čelu s njim samim – očekivao ne samo da odleti, nego da, ako treba, odskakuće do Münchena i sucu Manfredu Dausteru pod prisegom kaže sve što zna o udbaškim zlotvorima, na koncu ne iskoristi ni mogućnost svjedočenja videolinkom iz Zagreba?! Ali ne, nije to Karamarkovo odustajanje od samoga sebe upriličila sudba nego – Služba.

»Služba je zabranila da ja svjedočim. Mi smo 2006. izradili jedan dokument koji nalikuje nekakvoj rekonstrukciji one bivše službe državne sigurnosti, tzv. Udbe. Kako je jedna osoba iz službe već svjedočila na te okolnosti, a ja sam bio samo potpisnik, kao ravnatelj SOA-e, tog dokumenta, služba je odlučila da ja ne svjedočim«, opravdava svjedok Karamarko svoj izostanak sa suđenja optuženicima za sudjelovanje u umorstvu Stjepana Đurekovića.

Ali kako će prolustracijski aktivist Karamarko – i pred ogledalom i pred slikom kakvu je u hrvatskoj javnosti stvorio o sebi – opravdati to svoje krotko povinovanje zahtjevima Službe kojom još uvijek šefuje polurazriješeni Dragan Lozančić?

Kako će se Tomislav Karamarko kroz svoje karijerno službovanje nositi s tom nepodnošljivom istinom da mu je Dragana Lozančića bilo lakše poslušati negoli smijeniti?

Može li mu u pomoć priskočiti domoljubna većina u Saboru – dok je još ima – pa na papir staviti i po hitnoj proceduri izglasati onaj za sada nepisani zakon po kojemu se šef HDZ-a ionako već ponaša?

Onaj – nazovimo ga tako – »Lex Karamarko« kojim bi Republika Hrvatska pred Bogom i Justicijom jamčila da Nijemcima neće izručiti baš svakog svjedoka. Pa neka oporba napušta sabornicu mrmoreći i prigovarajući kako se usvajanjem takvog zakona »vrši udar na vladavinu prava«!